Nevjerojatna je snaga trenutka. Cijeli se život svede na njega. U jednom trenu jesmo, već u drugom to je i sasvim druga priča. Kada pogledate sam svoje živote u koliko je takvih točaka, naoko nevažno malenih, gotovo neizmjerljivih situacija, stvar mogla otići u skroz drugom smjeru, da biste završili ovako kako jeste. Neki će to nazvati sudbinom premda je riječ o primjenjenoj fizici u čijoj se jednadžbi smjenjuju parametri postojanja o kojima ne znamo ništa.Tajanstvo sudbine promašaj je epiloga, dovoljno neprecizno artikulirana ideja koja će baš zato omogućiti različitu razinu opravdavanja, sve već prema teži vlastitog propusta.
Životi to i jesu, trenuci za prepoznati ili ne, prilike za zgrabiti ili propustiti i na kraju frustracije u oba slučaja kad pitanje uspjeha nikada ne može biti konačno, a pitanje neuspjeha zauvijek ostaje fatalno. Ako je tako na pojedinačnim razinama kakve li se tek kolosalne jednadžbe vrte oko povijesno kolosalnih momenata, oko onih u kojima se vrijeme savija da bi epoha mogla učiniti mjesto sljedećoj. Trenutak svijeta, u kojem on tako oholo traje, stalna je borba u međuprostoru dolazećeg i odlazećeg vremena. Mi nemamo pravi odjek u realnom vremenu i zato koristimo moralni “zlatni rez” - pokazat će vrijeme. Ono što jest neosporno i što se ne može ni prikriti je da u tom među-vremenu vremena jedino tehnički opipljivo i u kontinuitetu i u intenzitetu je trajanje primitivizma. On preskače epohe i dapače, sa svakom novom iznova zauzima dominantno mjesto i na kušnju stavlja vlastitu otpornost prema civiliziranosti. Zato je povijest krvava i zato svakom ljudskom stvaranju prethodi rušenje. Smiješno, ali silogistički ispada da je primitivizam pretpostavka napretku. Snaga sirovosti, rušilačka snaga pomanjkanja obzira, nisu li to temeljni zakoni fizike ili tek izvitopereni moralni okvir čovječanstva što smirenje mahnitosti traži u višem autoritetu neba.
U nekim naoko perifernim stvarima uvijek mi se činilo da prepoznajem trenutke kada je primitivizam mogao pretrpiti odlučujući udarac, ali on nikada nije uspio biti poražen. Dokazi o tome su brojni. Čak i tamo gdje se ne nadate, gdje vas i nisu učili da ih prepoznajete nego su kroz trening predvidljivog tumačenja odgajali vrstu stečene tolerancije na primitivizam, na vrijeme je navikavajući da se olako miri sa stereotipima. Tražiti rješenja izvan tih okvira rješava se subordinativnim zabranama i izopćenjem svakog individualizma. Tako se otapa masa, tako se skladišti primitivizam. Borbu protiv njega ponekad sam otkrivao na mjestima na koja me nitko nije upozoravao. Čak što više, uvjeravali su me da ne razumijem, da se tu radi o nečem posve drugačijem i da je opasno i bolesno svijet tumačiti na takav način. Ionako inficiran životom nisam odustajao i iskreno, zabavljalo me više nego što sam očekivao.
Recimo, nije li spjev Smrt Smail-age Čengića posvećen čovjeku koji je imao povijesnu priliku uništiti primitivizam, ali je već iz naslova bilo jasno da neće stići obaviti zadatak. Odzvanjalo mi je „brđane mi izvedite, brđane mi izvedite“. Nije to bio zemljopisni pojam, nisu to izohipse i izobate. Ja sam tu vidio civilizacijske ponore u orkanskim visovima, brđane štono ih je zarobio robljem, a kako drugačije, zaposlene u busiji i izvan vidokruga načitanosti. Smail-aga je možda dijelom i bio razlog što su brđani šenlučili brdima i dolovima, ali da njega i nije bilo opet bi bilo brđana i opet bi gradovi stradavali zbog njih. Nije grad idealno mjesto za ljude, kao što nisu ni brda najpoganije mjesto za čovjeka, samo u amalgamu te dvije krajnosti, plus spomenuti raskorak vremena i sve ode u civilizacijsku vražju mater, razorni napalm iza kojeg ostaje efekat spaljene zemlje. Smail-aga je s brđanima igrao igru moći, krvavi pirotehnički pir zatiranja i progona. To što je stolovao u kuli svojoj nije bila obrana samo od brda kao geoekonomskog simbola primitive, bilo je to i svojevrsno čuvanje nedodirljivosti vlastite šablone sirovosti koju je njegovao kao identitet. Zato kad netko kaže uljuđenost to je samo semantičko bogatstvo primitivizma, blagoglagoljiva mimikričnost da se prišulja plijenu i oduzme mu dah.
Kako god, Smail-aga je morao riješiti brđane, umjesto što su nakon toga brđani nastavili pustošiti gradove. Ni kule, ni kazališta tu ne pomažu. Vitalnost zla i agresija neprosvjećenosti epski su osmerac i deseterac, u stvari čisti jedanaesterac iliti „zicer“ u zabijanju zgoditaka pameti i dobrom ukusu. Spjevovi su ispjevani brđanima, njihova epika je slava, a slava epska, njihova brojnost neubrojiva, karakternost neslomljiva, vjera pradjedovska, vlast apsolutna i šarm brojčane nadmoći neodoljiv. To nije pastoralna nevinost prošarana arkadijskim koloritom golotinje. To je ogoljeni zločin s predumišljajem svođenja svih standarda na svoju mjeru zatucanosti i krivokletstva. U svijetu brđana i brda su, dakle, laž. Kada ih napuste i kada preplave gradove laž postaje dvostruka - niti na jednoj od spoemnutih lokacije više ne žive oni koji bi tamo morali i ostati.
