Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Premium Kolumne

Handkeov 'Nobel': prava nagrada u pravim rukama?

Što mi uopće očekujemo od pisca? Kakvi su naši velikani? Mjereno s odmakom, ako na trenutak potpuno zažmirimo na njihovo veliko djelo i govorimo o ljudima, mnogi se pokazuju kako moralne ništarije. Što reći za Krležu koji prihvaća krvavu ruku pobjednika? Što reći o političkom i moralnom zaokretu Ive Andrića?
18. listopada 2019. u 08:37 93 komentara 10825 prikaza
Peter Handke
Foto: CHRISTIAN HARTMANN/REUTERS/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/3

Korejski rat, koji formalno nije okončan, već je samo zamrznut dogovorom o prekidu vatre 1953., odnio je više od tri milijuna života. Zacementirao je hladnoratovsko presijecanje jednog naroda 38. paralelom i od Korejskog poluotoka stvorio globalnu neuralgičnu točku koja je već 66 godina favorit za mjesto izbijanja trećeg svjetskog rata.

Peter Handke 'NIJE PODRŽAVAO KRVOPROLIĆE' Švedska akademija brani svoju odluku o dodjeli Nobelove nagrade Handkeu

Da se u bilo kojem od svih tih desetljeća zamrznutog rata dogodilo da se američki predsjednik sastane sa sjevernokorejskim diktatorom u demilitariziranoj zoni između dvije Koreje i da nakon konstruktivnog razgovora u kojem su dogovorili nastavak dijaloga dvije Koreje zajedno ušetaju u Sjevernu Koreju, dotični bi bio glavni favorit za Nobelovu nagradu za mir. No, ako se taj američki predsjednik koji je prvi u povijesti stupio na tlo Sjeverne Koreje, i to u prijateljskoj šetnji, zove Donald Trump, na Nobela može zaboraviti. Trump koji je protivnik “multilateralne” oligarhije, složene globalne mreže čije daleke niti prolaze i Švedskom akademijom, ne bi dobio Nobela za mir ni da ujedini dvije Koreje, riješi izraelsko-palestinski sukob ili pomiri Torcidu i vodstvo HNS-a.

Zato je njegov prethodnik Obama svojevremeno dobio bjanko Nobela za mir čim je stupio na dužnost, jer je bio predsjednik po mjeri te ekipe. Opravdao je nagradu za mir tako što je u njegova dva mandata pokrenuto nekoliko ratova te potaknute “obojene revolucije” i “proljeća”, od Sjevera Afrike preko Sirije do Ukrajine, čije posljedice njihovi građani i danas uživaju. Nobel za mir Obami definitivno je uništio reputaciju te nagrade. To ne znači da je nakon njega, između rutinskog nagrađivanja prigodnih manekena i mezimaca globalne oligarhije, povremeno nisu znali dobiti i neki istinski mirotvorci. Ali ona više nikada neće imati nekadašnju auru i ugled.

Za razliku od Nobela za mir, koji se može dodijeliti i onome koji ništa nije napravio za mir, pa čak i onome koji je proizvodio ratove i nemir, Nobela za književnost se ipak ne može dodijeliti nepismenoj osobi, ili onoj koja još ništa nije napisala. No možda bi u Švedskoj akademiji trebali razmisliti da poput mirovnog Nobela, i onog književnog počnu davati bjanko, politički podobnim mladim piscima, kao obvezu da u budućnosti zapnu i napišu knjige kojima bi je opravdali.

Saša Stanišić Frankfurtski sajam knjiga Saša Stanišić javno kritizirao Handkea

Kroz gotovo cijelo stoljeće Nobelova nagrada za književnost važila je kao neupitna potvrda kanonskog statusa pisaca. Prvi upitnik nad tom književnom nagradom javio mi se kao studentu 1997. kad je Nobelom nagrađen talijanski kazališni pisac i aktivist Dario Fo. Sjećam se da nam je prof. Mladen Machiedo, veliki hrvatski talijanist, na predavanju tada rekao – da mu je dan ranije netko kazao da napiše dvadeset imena potencijalnih talijanskih dobitnika Nobela, među njima ne bi bio Dario Fo.

Razlozi zašto je Fo dobio nagradu nisu do kraja razumljivi, i nisu samo ideološki, jer su na istom spektru bili i Nobelom neovjenčani Umberto Eco ili Antonio Tabucchi. Kad smo već kod velikih talijanskih pisaca, valja spomenuti kako Nobela nije dobio ni Italo Calvino, koji je istina umro relativno mlad, sa 62. godine, pa su ga možda imali u vidu, ali Sartre ga je dobio s 59, ali je onda odbio nagradu. Ovih dana digla se kuka i motika na dodjelu Nobela za književnost Peteru Handkeu, jer je riječ o velikom poštovatelju Slobodana Miloševića, koji je valjda problematičniji od Staljina i Maoa koji su bili Sartreovi miljenici.

Polemika oko dodjele nekoć ugledne nagrade Handkeu pokrenula je niz pitanja. Dodjeljuje li se ta nagrada za književnosti ili za moral? Je li to dvoje do kraja odvojivo? Može li dio opusa obezvrijediti vrijednost drugog dijela i obratno? Može li dobar pisac biti neupućen, nemoralan ili čak zao čovjek? Ili samo u nekim stvarima intelektualno i emotivno ograničen, možda upravo zato što je fokusiran na svoj svijet i vlastito književno djelo? Otkud ideja da su veliki pisci nužno moralne vertikale? Književnost se s moralom i politikom može prožimati i pretapati, ovisno od žanra i autora, ali i ne mora, jer onda i ne bi postojala kao posebna domena, sa svojom specifičnom vrijednostima. Zašto se čini samorazumljivim da vrhunski slikar, glazbenik ili centarfor može biti loš čovjek, ali pisac mora u svemu biti mudar i dobar, i nipošto budaletina koje se u jednom trenutku perverzno fiksira na Miloševića kontra cijelog Zapada.

Margaret Atwood roman 'Testaments' Margaret Atwood nije dobila Nobelovu nagradu, ali je zato počašćena Bookerom

Handke je nesumnjivo izvrstan pisac. Ali da li u svim djelima? Za koji dio opusa su mu dodijelili Nobela, na što se odnosi zasluga da je “istražio perifernost i specifičnost ljudskog iskustva” u nejasnom objašnjenju za dodjelu nagrade? Jer dio njegovog opusa su i loši promiloševićevski pamfleti. No, može li se i kod takvih djela sadržaj potpuno odvojiti od umjetničke forme. Pa reći – ovo je vrhunski pamflet (svejedno promiloševićevski, prohrvatski ili u slavu Majke Tereze), a ovo je slab pamflet?

Što mi uopće očekujemo od pisca? Kakvi su naši velikani?

Mjereno s odmakom, ako na trenutak potpuno zažmirimo na njihovo veliko djelo i govorimo o ljudima, mnogi naši velikani se pokazuju kako moralne ništarije.

Što reći za Krležu koji nakon što je strijeljan dr. Đuro Vranešić, koji je u ratu hospitalizacijom u svom sanatoriju na Zelengaju spasio njega i brojne druge lijeve intelektualce i Židove, odlazi na noge onima koji u to vrijeme masovno ubijaju, otimaju imovinu, organiziraju montirane procese, i zahvalno prihvaća krvavu ruku pobjednika, staljinista s kojima bio u sukobu prije rata? Pretužan je prizor Krleže, u opisu Radovana Ivšića koji ga slučajno sreće 1955. u rovinjskoj luci gdje oznojen, s kuferom nervozno čeka da Tito po njega pošalje brod iz Brijuna koji će ga odvesti na dvor faraona, po kojem za života nazivaju gradove i kojem posvećuju masovne parareligiozne obrede u vidu štafete. Na koncu je Krleža sahranjen na lafetu, uz plotune vojske, kako neka jugo-oficirčina, a ne kao veliki hrvatski književnik koji je bolje pisao nego živio.

DENIS DERK Uz Tokarczuk Nobela je trebala dobiti Atwood, a ne Handke

Što reći o političkom i moralnom zaokretu Ive Andrića koji je 1941. kako veleposlanik Kraljevine Jugoslavije u Hitlerovoj Njemačkoj, nazočan u Beču potpisivanju pristupanja Kraljevine Jugoslavije Trojnom paktu, e da bi samo nekoliko godina kasnije, u šestoj deceniji života “otkrio” marksizam, postao član partije, dodvoravao se mladim i obijesnim piscima pobjednicima u vojničkim čizmama Zogoviću i Đilasu, noseći im kao šiparica na potpis neke njihove brošure, što je Zogović, kojem je očito ostao minimum pristojnosti, odbio, dok mu je tada još mladi i neosviješteni Đilas dao autogram o čemu svjedoči u svojoj knjizi “Vlast i pobuna”. U istoj knjizi Đilas potanko opisuje situaciju iz 1951. kad ga je uplašeni budući Nobelovac kao šefa Agitpropa došao moliti da se s izložbe o obljetnici ustanka 1941. ukloni fotografija na kojoj Andrić u fraku iste te godine stoji iznad Ribbentropa i Cvetkovića dok potpisuju pakt. Kad bi sudili samo po tim epizodama zaključak je – moralni jad i bijeda. Ali što su kolaboracijom sa zločincima dobili? Spasili su kožu i dobili mir i sigurnost. Je li vrijedilo? Vjerojatno jeste, jer su na svom polju mogli činiti dobro.

Ovakve stvari ne trebaju niti mogu potamniti književnu veličinu autora niti spriječiti divljenje njihovom djelu, valja ih znati kako ih se uz književnu vrijednost ne bi poturalo i kako moralne ili političke svjetionike.

Jednako tako, to što se Handke neodgovorno i oholo petljao u krvave stvari i davao potporu zločinačkoj politici gonjen nekim vlastitim traumama i kapricioznim fiksacijama, ne znači da njegova druga djela, uglavnom napisana prije tog angažmana, nisu vrijedna i da ih zato ne treba čitati.

Ilustracija denis derk Pisci su ‘arhitekti zločina’, a mržnja na Fejsu i Twitteru je sloboda govora

Nagrada Švedske akademije je nekada bila jako važna, danas joj je ugled sve niži. Jako su bijesni samo oni koji smrtno ozbiljno drže do Nobelove nagrade, pa su očajni što je dodijeljena Handkeu jer time mu se daje veličina koju ne zaslužuje, a krnji se ugled nagrade koja im je valjda do sada bila neupitna. Pa Handke ne valja, a Nobel valja.

No bolje upućenima i manje impresioniranima Švedskom akademijom stvar se čini složenijom. Rekli bismo – našla krpa zakrpu, kad ne bi bilo svijesti da je nekada Nobel doista bio pouzdan orijentir za uvrštavanje u književni kanon, što ne znači da nije i ranije neke neopravdano zaobilazio, a neke velikodušno uguravao, ali i spoznaje da se Handke ne može u cijelom opusu svesti na apologetiku velikosrpstava pod jugoslavenskom krinkom, već ima i neke važne knjige.

Možda su u Švedskoj akademiji mogli iskoristiti jedan plenkistički zahvat. Uz dodjelu Nobelove nagrade Handkeu trebali su priložiti interpretativnu izjavu kako se nagrada ni u kom slučaju ne dodjeljuje za promiloševićevski dio njegova opusa niti se on njome podržava. Nagrada utječe na reputaciju dobitnika, ali i dobitnik povratno na reputaciju nagrade. U najmanju ruku kontroverzni Handke dobio je kontroverznu nagradu Švedske akademije, pa je dakle, ona možda ipak završila u pravim rukama.

KiK katalog
PROMO
Prolistajte novi KiK katalog i ne propustite super akcije!
  • morskilav:

    Očito imamo mi puno "regionalnih" Handkea. Lijepo je pročitati ovako argumentiranu i sadržajnu recenziju....živimo u svijetu u kojem uglavnom površni utisci imaju primat nad stvarnim sadržajem.

  • Avatar Django
    Django:

    Nadam se da su oni koji brane Handkea u stanju isto tako braniti i Budaka.

  • Shalan:

    Ma kog više briga za nagrade koje elite dodjeljuju elitama. Jedini Nobeli koji imaju smisla su oni za postignuća u znanosti. Znanost je mjerljiva i primjenjiva. Ostalo su mišljenja, a mišljenje je kao špk, svatko ga ima.