Kada je ovih dana Igor Mandić dobio nagradu Janka Polića Kamova za “Predsmrtni dnevnik”, rečeno je da je to prva novčana književna nagrada koju je taj radišni i nadasve plodni intelektualac i pisac, antologičar i kritičar, esejist i publicist dobio u svom životu.
A legendarni polemičar Mandić je, usput rečeno, rođen još uoči službenog početka Drugoga svjetskog rata, u studenome 1939. godine, pa je u svom dugom djelovanju koje je bazirano na pisanju stekao jako puno iskustva o kojem brojni drugi sudionici hrvatskog javnog kulturnog života mogu samo sanjati.
Ali, ako su ga htjele knjige i čitatelji, nisu ga htjele nagrade, barem ne one novčane. One su bile rezervirane za neke druge intelektualce koji su jako dobro naučili kako biti u intelektualnom mainstreamu države koja tako često mijenja svoje oblike, vrlo često i u porođajnim mukama.
>> Svečano dodjeljena nagrada Janko Polić Kamov
Prije ni desetak dana, javnost je obaviještena i da je umro pjesnik, prozaik i književni kritičar Sead Begović, rođen 1954. godine. Sead Begović bio je svojevrsna legenda zagrebačke pjesničke scene. Čovjek kojem okolnosti nisu omogućile da se oboruža pjesničkom povlaštenom aurom, pa je za nasušni kruh sebe i svoje obitelji trebao zarađivati čak i onim sizifovski iscrpljujućim dnevnim novinarčenjem.
Pri tome nikada nije zapostavio pisanje pjesama, ali je sasvim sigurno morao zapostaviti svoje pjesme, jer se stjecajem okolnosti bavio tuđim zbirkama o kojima je zdušno pisao i koje je ocjenjivao. Pri tome mu mnogi mogu biti zahvalni jer su, zahvaljujući Seadu Begoviću, bili primijećeni i zapisani.
Objavio je Sead Begović čitav niz zbirki poezije, ali, kako je i to isticano u tekstovima napisanima u povodu njegove prerane smrti, nagrade su ga uporno ali sigurno izbjegavale. A Hrvatska je mala zemlja s jako puno književnih, pa čak i onih pjesničkih nagrada. A Sead Begović je sasvim sigurno bio pjesnik koji je poneku od njih zavrijedio, ali je nije dobio. Za života. Kao što nije ušao u neke antologije u kojima mu je bilo mjesto.
Ali, vrijeme ispravlja nepravde. Pa je tako nedavno objavljeno da je ovog ljeta preminula velika hrvatska književnica Daša Drndić posmrtno dobila nagradu Warwick, i to za roman “Belladona” koji je na engleski prevela Celia Hawkesworth, a objavio MacLehose Press. Riječ je o nagradi koja se dodjeljuje za engleski prijevod djela isključivo autorica.
I Daši Drndić su za života izmakle prebrojne zaslužene nagrade. I one novčane i one koje služe tu samo za slavu. I one hrvatske i one međunarodne. Pa i kada je već, načeta bolešću, u proljeće ove godine putovala u London na dodjelu unosne nagrade Europske banke za obnovu i razvoj, jer je ušla u finale, u svoju se Rijeku vratila bez lovorova vijenca.
Tako joj je pao grah i tako joj je grah padao cijelog života. Ali, nakon smrti, kao što vidimo, situacija se mijenja, pa je i Daša počela dobivati nagrade. U tome i jest veličina književnosti.
Dobra književnost ne umire sa svojim autorima. Dobru se književnost ne može zatrti. Za dobre autorice i autore nema definitivnog odlaska. Njihova je vječnost.
>> Pogledajte video predstavljanja knjige Martine Dalić
