Slavuj-grlo U daleku tugarsku crkvu najviše me mamio put na kojem sam preskakao pet potoka. Vukao me na misu i milozvuk mladog pjevača s Umovâ. Kad bi njegov glas zaorguljao, ljudi bi se okretali prema pjevalištu.
Jednoga dana nije se čulo dječaka, nego je mjesto njega starac s Osiča pjevao kao iz mijeha. Nisam ni dočekao da svrši misa, radije sam pohodio babu u Čažinu Docu. U babe sam tako dugo tuckao orahe da me je noć zatekla. Zato me ona dődoma pratila kroz Trúša koja su bila puna noćnih sjena.
Cijelo sam se popodne bojao pitati babu zašto sad u crkvi kukuriče stari pijevac. Odjedanput, u bijeloj noći iz potoka zajeca slavuj, kao mioglas dječaka s Umovâ. "Babo..." oćutim noćnu rosu u kostima. I baba je u tome pjevu iz potoka čula slavuj-grlo s Umovâ: "Čuješ li kako piva maloga duša!" Čovjek-krava Volio sam napasati kravu. Uživao sam dok pjenom iz njuške omekšava travu, iz koje bi se izrojili kukci u rosnu jutru. Najvolio sam kad joj izlazeće sunce zarudi rožine kojih su se seljani bojali kao crnoga vraga.
Jedanput se sa mnom htio na paši igrati mali Trtak. Bojao se doći blizu, ali sam mu ja otkrio da je krava dobra: "Rogom samo straši, nikad ne napada!" Pogotovu mi povjerova što je krava odskočila ustrašena, kad joj je ptičica na rog sjela. Ondje je između rogova iščupala dlaku za gnijezdo na boru. Čekali smo da se vrati po drugu dlaku, ali se čuo samo njezin kratak cvrkut. Pticu je preplašio dječakov otac. Šibetinom bi mi bio potjerao kravu sa svoga, da se nije bojao njezinih vilastih rogova: "Jozina, trava ti nije ćaćina!"
Čekao sam da sin kaže ocu, kako oni nemaju kravu pa će se ionako sva trava spržiti od sunca. Ne, nego je mali prijatelj potrčao k ocu, uzeo mu šibu iz ruku pa udri-tuci moju kravu: "Ne boj se, ćaćo, to je strašljiva krava!"
Kriva usta Bio je u nas čovjek krivih usta. Odustao je od velikih razgovora s ljudima, no danonoćno je uz potok zidao zid od kilometra, visok koliko tri najviša čovjeka. Kad ga je nepoznata majka rodila, ostavila ga je na vratima od grada. Dali su ga dobrim ljudima iz našeg sela, a seljaci su ga prozvali Mulac. Rugali su se i njegovoj hitnji kad bi putem gonio magarca, pred kojim je uvijek brzao nekoliko koraka. Željno su čekali i najveću porugu kad njegov zid bude srušila prva bujica. Pala je strašna kiša. Vode su se slile u jednu sa svih vododerina i tutnjile su prema zidu. Kad su seljaci oćutjeli bujicu, potekli su gledati "kako će đava odnit i zid i mulca!" Bješe im procijedio poruku, da će on na zidu dočekati bujicu, kao kapetan na brodu koji se potaplja.
I dok je on bio na zidu, potočina je nosila nečijeg magarca, kojemu su samo uši virile iz žute vode, ali su seljaci štedjeli smijeh, jer su čekali onaj tren kad vodurina bude sorila zid od kilometra. Bujica je hučala, ali ni jedna jedina stijena u zidu nije škripnula. Seljaci su ostali rastvorenih usta, bez grohotna smijeha. Dotle su se Mulcu na zidu njegova kriva usta razvukla u osmijeh, kao da im pokazuje svoj nutarnji smiješak.
Bijeli puž Seoska su djeca odlučila prodrijeti u špilju. Neki je od njih načuo da je unutra razbojnička škrinja puna blaga. Odmah nam je postao vođa, kao svaki onaj koji obeća pljačku. Mamila je i mene podzemna tajna, ali sam poželio vidjeti i kukce tankih nogu, koje nikad nisu zadrhtale od vjetra, ili ugledati slijepoga pauka kao slijepoga putnika koji nikad neće izaći iz potpalublja. Ubrzo je pusta špilja djeci dosadila. Ali, na povratku sam primijetio bijeloga puža, kojemu je prozirna kućica bila opasana zlatnim zavijutcima. Zaostao sam malo za njima promatrajući kako on plazi po vječnoj vlazi. Zadivljen, umalo nisam uskliknuo i tako im odao zlatnog puža. A naš je samozvanac mislio da sam otkrio zlatnu škrinju i da im tajim gdje je ona: kad ne bismo bili još djeca, sad bi me optužio za izdaju i mučili bi me da priznam. Vođina vika, i povici onih koji mu se pridružuju, probude jednoga šišmiša.
Prazna boca U planini je bio vinograd u kojem su loze rasle iz samih stijena. Ali više me u njemu čudio jedan kolac na koji je bila nataknuta prazna boca. Ljutilo me što je težaku služila poput plašila: "Tikvan misli da se ptice boje stakla. Pozobale su njemu mozak!" Ali, jedanput me taj čovjek pozove u svoj vinograd: "Čuješ, kažu da dobro učiš pa bi s tobon razgovarâ... Možda misliš da je to strašilo za tice koje mi ćokaju grožđe... Nije! Znaš, tija san vidit oće li se beštijice udomit u praznu bocu, more li ikoga primamit ništa... I ušle su nike, ali se u praznoj boci životinje ne žderu, pazi, ne žderu se među sobom..." "Ujmisusovo, zašto...?" "E, jerbo ni jedna nije u bocu ušla da bi se naranila, nego samo da bi ispitala šupljinu... da bi je izučila!" Bože, bijaše to propali učenjak koji je takljao vinograd.
dodoma do svog doma; trtak strijež, palčić, picuronjak; mulac kopile, fačuk; soriti razoriti, srušiti, strovaliti kamen; plaziti puzati, puziti; ćokati kljucati, zobati; tija htio; beštijica životinjica; more može; ujmisusovo u ime Isusovo; jerbo jer; takljati zabijati taklje, pritke, male kolce uz loze da im budu potporanj
