Nikakva iznenađenja nisu isključena, pokazalo se već u prvim danima intenziviranja neformalne izborne kampanje. U sjajnoj prilici da tijekom jednosatnog nastupa na televizijskim ekranima malo popravi stvar za stranku i sebe osobno, haenesovac Radimir Čačić izveo je neobjašnjiv politički salto u vezi sa zapošljavanjem stranaca.
Ukratko, predstavnik stranke koja je sve dosad bila možda najdosljednija u zastupanju liberalnih stavova i protivljenju bilo kakve diskriminacije odjednom govori o tome kako se pri zapošljavanju stranih radnika mora voditi računa o njihovim religijskim opredjeljenjima.
Reakcije su, naravno, grozne. Haenesovci gotovo da vas ljubazno mole da ih se ništa s tim u vezi uopće ne pita. Da sam ja takvo što rekao, vkaže jedan HDZ-ov političar, mogao bih odmah sam sebe zakopati i zabetonirati se. U političkom smislu, u tome i nema puno pretjerivanja.
Čačiću se, naime, puno toga ne računa istim metrom kao drugima, što je zaradio svojim stilom, idejama i dokazanim sposobnostima, no u toj je stvari široj javnosti priredio veliko iznenađenje. Sebi i stranci, kojoj od SDP-ova proljetnog uzleta ne cvatu ruže, time je priskrbio minus za koji ne može okriviti baš nikoga drugog.
No u seriji iznenađenja koja donosi predizborna kampanja još je zanimljivija činjenica da velike stranke iz sfere međusobnog nadmetanja praktično ispuštaju područje velikih socijalnih razlika i popriličnu neravnotežu između rada i kapitala, koji karakteriziraju današnju Hrvatsku.
Gledamo redove pred Finom, Hrvatskom poštanskom i Erste bankom veseleći se tome da "obični ljudi" imaju ulaznicu za financijsko tržište i da im se smiješi mogućnost lijepe zarade. To je jedan od pouzdanijih znakova da se srednji sloj počeo podebljavati. Ali baza socijalne piramide, barem u dosadašnjem tijeku predizbornog natjecanja, za glavninu je stranaka ostala izvan fokusa.
Kad je SDP najavio oporezivanje kapitalne dobiti, moram priznati da to nisam shvatila kao nešto što će izravno pomoći radnicima s najnižim plaćama. Ne vidim kako bi "porez na bogate" koji će se sliti u proračun mogao izravno povećati plaće što su ispod najnižeg egzistencijalnog minimuma.
Prema sindikalnim izračunima, samac u Hrvatskoj, da bi preživio u najskromnijim uvjetima, morao bi zarađivati 2700 kuna neto. Prema službenim podacima, oko 45 tisuća radnika mjesečno zarađuje 2298 kuna bruto ili čak manje od toga, a nitko točno ne zna koliko je još takvih u sivoj zoni.
Uoči ljeta činilo se kako se napokon shvatilo da se Hrvatska mora pridružiti većini europskih država (20 od 27) koje su zakonom zaštitile visinu minimalne plaće. To više što je iznos koji se danas smatra minimalcem gotovo najniži u Europi u odnosi na prosječnu plaću. U očekivanju dogovora između sindikata i poslodavaca prošli su mjeseci, a sad više nema vremena da Vlada bude ta koja će supotpisati zakonski prijedlog Saboru.
Takav prijedlog (Zakona o minimalnoj plaći) u Saboru će, međutim, gurati Hrvatska stranka umirovljenika. Bez velikih šansi za uspjeh, ali s jasnom namjerom da se dokaže u prostoru koji su umirovljenicima prepustile velike stranke. I to one od kojih bi se najprije očekivalo da se konkretnim mjerama zauzimaju za bolju ravnotežu rada i kapitala.
Zašto je tako, može se samo nagađati. Možda se drugi uoči izbora ne žele zamjerati poslodavcima, možda im se skupina od 40 tisuća i kusur građana koji rade za crkavicu ne čini dovoljno značajnom. U svakom slučaju, iznenađujuće je zanemarivanje te teme uoči izbora, a konzekventno, iznenađujući bi mogli biti i rezultati na izborima.
Otvori KEKS Pay
