Više od šest mjeseci nagovarali smo docenta Ivu
Džepinu, jednog od naših najpoznatijih i najpriznatijih
plastičnih kirurga, da javno progovori o ovoj temi. O njoj se
šuška, ispredaju fame i šire mitovi, a
u gotovo svim privatnim estetskim ordinacijama se
“to”, iako u najvećoj šutnji, već
desetak godina uredno i legalno radi... Pa zbog čega su onda te famozne
“intimne operacije” toliki bauk - upitali smo tog
uglednog docenta na zagrebačkom Medicinskom fakultetu koji je
donedavno, punih 20 godina, radio u KBC-u Rebro te koji se - otkad je
prošle jeseni sa svojom “ljutom
konkurencijom”, estetskim kirurgom dr. Sinišom
Glumičićem, osnovao novu polikliniku (pa ona sada, njegovim dolaskom,
“smije” raditi sve vrste operacija) - u miru i
tišini stalno usavršava upravo u tom skrivenom
području najdublje ljudske intime. Stoga smo ga i mi, napokon, uspjeli
privoljeti na ovaj razgovor, i to upravo uoči njegova najnovijeg,
dvotjednog puta u SAD na još jedno usavršavanje u
svjetski poznatu bolnicu “Mercy” u Miamiju.
- Očito je da je to bauk. Problem je u tome što su
spolnost i intimna kirurgija nešto što je vrlo
privatno i zato će ljudi o tome vrlo teško otvoreno
razgovarati.
VL: Pogotovo u zemlji
poput naše - u kojoj, primjerice, većina žena i dalje posjet
ginekologu licemjerno opravdava “odlaskom
zubaru”...
- Ja ipak ne bih bio toliko strog prema nama: mi smo možda
bolji nego što se činimo samima sebi. I u tom naprednom
“zapadnom svijetu” nisu nešto puno bolji
od nas. Ta sfera naših života naprosto je jako, jako intimna
i svatko to drži strogo za sebe. Ali činjenica je ipak da je broj tih
“intimnih operacija” u sve većem porastu i u nas.
VL: Koliko ste ih vi
osobno dosad obavili?
- Teško je to reći. Dok sam bio u bolničkom sustavu, na
KBC-u Rebro, to naravno nije bilo moguće. Ondje sam se bavio
operacijama transeksualnih osoba, ali to je potpuno drukčiji problem i
nije povezan s ovim. No, otkad sam prošle jeseni
prešao u privatnu praksu i udružio se s dr. Glumičićem u
našu Polikliniku za opću, maksiofacijalnu i plastičnu
kirurgiju “Glumičić & Džepina Medical
Group”, radim i te tzv. “intimne
operacije”. No, recimo da ih u prosjeku napravim desetak
mjesečno. I to podjednako i muškaraca i žena. Što
se pak postotaka tiče, oni i nisu tako mali. Naime, od ukupnog broja
naših pacijenata njih nešto manje od 5 posto
dolazi i zbog tih intimnih operacija. Zanimljivo je također da je
pritom 5 posto muškaraca, a 4 posto su žene. No i to je puno
veći postotak nego što bi se to kod nas u Hrvatskoj moglo
očekivati.
VL: Tko vam zapravo - kakva dobna, socijalna i obrazovna struktura
pacijenata - dolazi na te operacije?
- Najveći broj pacijenata čine oni između 40. i 50. godine, i kod
muškaraca i kod žena. A što se tiče
društvene strukture, to su u nas - kao i u svijetu - većinom
osobe koje rade u upravnim strukturama i uslužnim djelatnostima. Dakle,
od menadžera, direktora, upravitelja do profesionalnih i uslužnih
djelatnosti u ugostiteljstvu, ali i u industriji... Važno je
također naglasiti da su naši pacijenti većinom obični
obiteljski ljudi koji su u braku, imaju normalan život, bračnog
partnera, djecu i žele bolji život, a ne ljudi koji traže seksualne
avanture. Odnosno, normalni ljudi koji osjećaju da imaju problem i žele
to na neki način korigirati. Takvih je 98 posto.
VL: Koji su im motivi i
kakve vam sve razloge pritom navode?
- Kod muškaraca je to najčešće nezadovoljstvo
dužinom i promjerom (obimom) penisa, a kod žena problemi s veličinom
usmina ili širinom vagine, ali i neki slični
problemi.
VL: Koliko vrsta takvih
intimnih operacija postoji i što od toga vi izvodite?
- Pa, tu ima 20-tak vrsta različitih operacija ili kombinacija
operativnih zahvata. Neke su, dakako, puno češće od drugih,
ali zanimljivo je da je kod muškaraca taj “katalog
operacija” puno tanji - jer je i problem većinom usredotočen
na samo jedno: promjer (debljinu) i dužinu penisa. Kod žena je to
drukčije: problemi s usminama (velikim, malim), s promjerom i
napetošću vagine. Zatim ta himenoplastika - to je
rekonstrukcija himena - tako da on izgleda kao u djevičanskom svijetu.
VL: A kako se to radi?
- To je rekonstrukcija koja se radi nakon spolnog odnosa. Postoje li
ostaci tog himena, on se potom adaptira i od njega se konstruira novi.
A ako to nije moguće, onda se napravi režanj sluznice vaginalne
stijenke. To je malo složenije.
VL: Znači, pučki rečeno -
vraćanje nevinosti. Koliko je Hrvatica dosad poseglo za tim zahvatom?
- Pa, one i nisu toliko česte kod Hrvatica kao kod naših
susjeda. Većinom nam dolaze pacijentice iz susjednih nam država.
Konkretno, više “južnije” - i
ponajviše iz BiH. No, ta skupina žena koja nam dolazi na
himenoplastiku ne spada niti u tu socijalnu, dobnu te etničku strukturu
naših “intimnih pacijentica”. To su
uglavnom mlađe osobe, između 20 i 25 godina. I taj broj mladih
djevojaka zaprepašćujuće je u porastu: njihovi su motivi
prilično jasni i vezani su za etničke, socijalne i religiozne razloge
koji zahtijevaju da žena bude nevina pri ulasku u brak, tj. da prigodom
udaje bude djevica.
VL: Kako uopće dolaze do vas? Kako doznaju gdje se to, kako i za koliko
novca radi?
- Pa, nešto “usmenom predajom” - dakle,
prijenosom informacija od pacijentice do pacijentice, a
nešto putem interneta. Provjere na našem
web-siteu, vide koje su mogućnosti, skupe hrabrost da telefoniraju i
jave se...
VL: I što vam
tada kažu? Kako vam formuliraju to što zapravo žele?
- Iznenađujuće, vrlo jasno i otvoreno. Jer i motivi su u ovom slučaju
vrlo jasni, pa nema potrebe za nikakvim okolišanjem. Većinom
je to: “Želim bolju seksualnu funkciju, osjećam se nesigurno,
imam dugo taj problem, nisam znao (ili znala) da je to moguće - a sad
vidim da jest pa dolazim na operaciju”.
VL: A kako bi izgledao,
npr. Top 5 katalog “ženskih i muških
operacija”?
- Kod muškaraca zapravo nemate “Top
five”, već “only Top two” - veći i
deblji! Kod žena su to: zatezanje vagine, smanjivanje malih usana,
povećavanje velikih usana, pubična liposukcija i himenoplastilka. One
se sve, osim ove prve - rekonstrukcije vagine, koja je najsloženija pa
zahtijeva opću anesteziju i traje dva do tri sata - većinom rade u
lokalnoj anesteziji i traju do sat vremena. Najčešće ženske
operacije u nas su upravo smanjivanje usmina i korekcija vagine. To se
uglavnom odnosi na zrele žene, dok je himenoplastika gotovo u pravilu
rezervirana za mlađe djevojke.
VL: I za koliko biste
onda, doktore, primjerice, od mene, 46-godišnjakinje,
napravili djevicu?
- Eto, za nepunih “soma eura”. A čujte, Bože moj...
No šalu na stranu, važno je znati da to nije neka
smiješna ili bizarna kirurgija. To nije šala,
nego ozbiljna kirurgija kojom se u svijetu ozbiljno bave u
sveučilišnim bolnicama, a kod nas to zbog opterećenosti
zdravstvenog sustava nije moguće, pa se taj dio kirurgije, koja je sve
češća i važnija u današnjem svijetu, u nas zasad
i izvodi samo u privatnoj praksi.
Prema tome, to nije ništa neobično, čudno i eksperimentalno,
već su to standardni operativni postupci koji se rade legalno u
cijelome svijetu, dobro su razrađeni i evaluirani. Razlika je samo u
tome što se kod nas te operacije rade u privatnoj praksi - i
tri do četiri puta su jeftinije nego u svijetu. Primjerice, sužavanje
vagine u Belgiji stoji gotovo 5000 eura, a kod nas ni dvije. Pa su i
zato one u nas u apsolutnom
porastu
Dečki pate od “sindroma svlačionice”?!
VL: A na što
se svode “muške priče” i
“muški razlozi”?
- Paradoksalno je da je jedan od najčešćih i najznačajnijih
“muških razloga” i motiva za njihove
operacije zapravo pritisak okoline i želja za komparacijom i
'ravnopravnim’ izgledom u njihovoj - muškoj
okolini.
VL: Pa to mi i ne zvuči
baš previše uvjerljivo...
- Prevarili biste se. Oni sebe smatraju vrlo normalnima, posve
“adekvatnim” i “u redu” u
kontaktu sa suprotnim spolom, svojim partnerom ili partnericom.
Meu0111utim, tipična je muška priča: “Ja često
igram nogomet sa svojim prijateljima i kad se poslije
'nogača’ idemo zajedno tuširati, osjećam se vrlo
nelagodno zbog svoje veličine, dužine ili debljine penisa u odnosu na
druge dečke. I to me vrlo smeta”. Dakle, on smatra da je
sasvim O. K. i nema nikakvih problema u svom spolnom životu, ali ga
opterećuje ta njegova razlika u odnosu na druge muškarce. I
to se u engleskom zove “locker room syndrome”,
dakle “sindrom svlačionice”. Uistinu je zapanjujuće
da je jedan od najčešćih razloga i motiva dolaska na tzv.
“muške operacije” upravo taj.
VL: A žene? Rade li to
one zbog sebe ili muškaraca?
- Mislim da ne. I one to rade zbog sebe. A to vrijedi i za sve
korektivne zahvate. Zabluda je da osobe koje dolaze na estetske zahvate
to rade radi drugih. Idu, naravno, i da bi se dopale drugoj strani, to
je definitivna istina, ali ponajprije ipak da bi sebi izgledali bolje,
što se pak, naravno, reflektira u većem samopouzdanju i
lakšem kontaktu s drugim osobama. Ali primarni je razlog -
žene to ipak rade radi sebe i kvalitete svog života. Naravno da se to
onda reflektira i na njihove partnere.
Nakon četiri do pet tjedana - muška “stvar” radi besprijekorno
VL: Objasnite nam,
što plastičnije, kako se zapravo rade te intimne operacije?
Započnimo s muškarcima.
- Operacije kod muškaraca rade se tako da se presijeca
suspenzorni ligament koji učvršćuje penis za kosti zdjelice.
Njega se presijeca tako da se napravi rez u bazi penisa. Na taj se
način dobije produljenje od dva do četiri centimetra. Oporavak traje
četiri do pet tjedana.
VL: I
“stvar” radi? Besprijekorno?
- Točno. Doduše, operacija neće nikoga pretvoriti u
Supermena, nešto što nije, ali će se samim
povećanjem samopouzdanja postići pravi cilj.
VL: A kako se izvode ta
“podebljavanja”, tj. povećavanja obima penisa?
- Povećavanje obima najčešće se radi tako da se dodaje
vlastito masno tkivo, koje se uzme ili iz trbuha ili iz stražnjice.
Tkivo se centrifugira - da se odvoje masne stanice od tekućine. I onda
se te čiste masne stanice dodaju specijalnom, tankom iglom u potkožno
tkivo. Takva operacija traje sat i pol do dva. Ona je malo zahtjevnija
od povećanja - jer povećanje penisa traje oko sat vremena. Obje se rade
pod potpunom anestezijom. Obim se time može povećati za prosječno 20
posto.
VL: Koliko je
to u famoznoj mjernoj jedinici - zvanoj 'fi’?
- Ovisi.
VL: A koliko ta
priča stoji?
- Ovo se odnosi na općenite cijene u privatnoj praksi, a ne
specifično na našu Polikliniku. Dakle, one iznose, recimo,
od 10 do 15.000 kuna za “muške
operacije”, dok “ženske” idu od tri do
14.000 kuna.
