Iako sad i predsjednik Mesić podučava Milanovića da bi trebao čestitati Sanaderu na relativnoj izbornoj pobjedi, ta čestitka više ne bi imala nikakva smisla.
Pet tjedana nakon izbora, čestitanje na izbornim rezultatima deplasirano je. Spominjanje čestitki već postaje dosadno, pa i iritantno. Da Milanović sada čestita Sanaderu, to bi bila iznuđena gesta, bez ikakva emotivnog i političkog smisla. No da je to učinio odmah, u izbornoj noći, kad su objavljeni preliminarni izborni rezultati, od te bi primjene političkog bontona i sam imao velike koristi.
Da je tada javno rekao, OK, ti si prvi, i da nije brzopleto najavio da će on, Milanović, sastaviti vladu, uvjerio bi se koliko je ponekad bolje suzdržati se i povući, pa i napraviti mali, taktički korak unatrag. Obična štura čestitka u tom bi trenutku omogućila SDP-u da za javnost u prvom planu ostane odličan izborni rezultat, a ne neuspješno nastojanje da se sastavi vlada. Čestitka političkom protivniku, naime, značila bi da stranka poštuje svoje principe, a i da je u stanju realno procijeniti kakve su joj šanse za osvajanje vlasti.
Milanović se, međutim, odlučio za obrnuti postupak. Nije odustao od osvajanja vlasti, a da stvar bude gora, na tome nije radio diskretno, nego je tu pogrešnu odluku u svakoj prilici reklamirao pred javnošću. Tako je još u nedjelju, u gledanoj televizijskoj emisiji, ostavio posve otvorenom mogućnost da SDP u Osijeku sklopi savez s Glavaševim HDSSB-om. Taj bi potez išao preko već ionako visokog praga tolerancije prema političkom pragmatizmu iz dva razloga. Prvo, zaštitni je znak te stranke osoba optužena za ratne zločine.
I drugo, stranka je nastala prije samo dvije godine iz radikalnoga krila HDZ-a, odnosno iz stranke kojoj Milanović uskraćuje čak i običnu, kurtoaznu čestitku. Jasno da se SDP zbog toga našao pred golemim pritiskom. Postupak ograničavanja štete primijenjen je na sam Božić, kad su predsjednik i tajnik stranke “gasili vatru” s osječkom organizacijom SDP-a. I tako je na dan kad se i ateisti odmaraju od politike objavljena odluka da SDP neće koalirati s HDSSB-om, što znači da su se socijaldemokrati odrekli i potpore Glavaševih glasova u slučaju da bi ipak bili u prilici formirati vladu.
Politički bonton, kao ni onaj u svakodnevnom životu, nije sam sebi svrha. Ta abeceda političke pristojnosti ne postoji samo radi onog drugog, nego zato da samome sebi ostaviš veći manevarski prostor za situacije koje će donijeti budućnost. Lekcija učenja na vlastitoj koži još je u tijeku. Hrvatska narodna stranka, koja je bez ikakve potrebe sama sebi čvrsto zalupila vrata prema HDZ-u, sada ima nove spoznaje. Više se neće bezrezervno obećavati socijaldemokratima.
Još u predizbornoj kampanji, dok je HNS poručivao da će ići samo sa SDP-om u vladu lijevog centra, SDP je uzvraćao da želi koalirati s HSS-om. Narodnjaci su se ponašali kao da je to bio samo Milanovićev lapsus. Danas je i njima, čini se, jasno da nije bilo dobro vlastiti, i javnosti prepoznatljiv identitet prilijepiti uz drugu stranku, a pritom pod svaku cijenu anatemizirati HDZ. Sada, međutim, kad iz HNS-a govore pod kojim bi uvjetima ušli u vladu sa strankom koja je osvojila najviše mjesta u Saboru, ta je poruka u velikom zakašnjenju. Sanadera pak to naknadno dovodi u još bolju poziciju.
Ne mora žaliti što nije dobio čestitke s lijevog centra jer dobiva još vredniju političku satisfakciju. Onu u formi destabilizranih SDP-a i HNS-a. U toj situaciji, najavljujući poteze buduće vlade, on na primjer opet može reklamirati projekt navodnjavanja jer su njegovi glavni protivnici u takvom “knock downu” da mu nema tko reći: Čekaj, pa to si isto obećavao i prije četiri godine!
Otvori KEKS Pay
