Kad je nedavno premijer Sanader čvrsto stao uz ministra Vukelića u vezi sa slučajem u Brodosplitu, izgledalo je kao da se takve stvari mogu događati samo u Hrvatskoj. I kad se državni službenici učlanjuju u vodeću političku stranku i pritom tvrde da je to potrebno kako bi kvalitetnije obavljali svoj posao, što bi trebalo značiti da dotad nisu dobro radili ono za što su bili plaćeni, moglo bi se zaključiti da se takvo što događa valjda samo u Hrvatskoj.
Bila sam u petom razredu sredinom sedamdesetih godina u Zadru kad mi se školska prijateljica pohvalila da je njezin tata ušao u Komunističku partiju jer je želi rušiti iznutra. To je čula nakon očeve svađe s djedom koji je bio razočaran što njegov sin ulazi u Titovu stranku. Naglasila je da njezin tata očekuje veći stan i direktorsko radno mjesto jer bez stranačke knjižice to nije moguće. I onda 2007. u Americi, koja je navodno u svemu osim u ljepoti obale i kvaliteti hrane bolja od moje Hrvatske, čitam da se državnim službenicima diskretno šapuće da bi trebali postati članovi vodeće, Republikanske stranke jer je to preduvjet za dobivanje sudačkog, diplomatskog ili drugog državnog radnog mjesta.
Predsjednik Bush je, tvrde njemu bliski ljudi, potpuno pod utjecajem kontroverznog savjetnika Karla Rowa koji ga redovito uvjerava da do sljedećih predsjedničkih izbora treba jačati Republikansku stranku jer je svaki novi član i siguran glasač. Sudeći po tome da Amerikanci sve manje podržavaju Busha, malo je onih, pa i ambicioznih kadrova koje će Bush danas pridobiti za svoju partiju osim ako ne isključimo mogućnost da bi ušli u stranku zato da je ruše iznutra. No, ima i Bush svoje Vukeliće.
Naime, američki Kongres uzalud traži od ministra pravosuđa Alberta Gonzalesa da podnese neopozivu ostavku zbog smjenjivanja osam državnih tužitelja koji ne podržavaju Bushovu politiku. A i zašto bi ministar poslušao Kongres kad najmoćniji čovjek na svijetu kaže da je Gonzalesu fotelja sigurna dokle god je on predsjednik Amerike. Svatko normalan zna da ministar pravosuđa nije smjenjivao republikancima nepouzdane tužitelje jer je to sam smislio ili želio. Naputak je došao sa samog vrha i tada nema razmišljanja o nedopustivu miješanju političke vlasti u zakonodavnu.
Takvo ponašanje političara u američkom i hrvatskom društvu negativno utječe na povjerenje građana kod kojih se stvara malodušnost i zaključak da je politika toliko prljavo područje da nema smisla glasovati i buniti se jer se stvari ne mogu promijeniti ili pak taj proces predugo traje. Vjeru u politiku i njezin smisao organiziranja boljeg života za sve nas mogu nam vratiti samo političari. Katkad oni stari, dobro poznati, a gdjekad i novi koji čekaju smjenu generacija ne bi li dobili šansu. U Americi se na marketinški nevjerojatno spretan način na velika vrata politike vraća Al Gore, potpredsjednik u Clintonovo doba.
Od gubitka predsjedničkih izbora nema ga na sceni, druži se s ekolozima pa snimi dokumentarac o zaštiti okoliša i dobije Oscar. Predlažu ga i za Nobelovu nagradu, a New York Times poručuje: “Vrati se, Al Gore”. Dok se Hillary Clinton i Barack Obama svađaju, moglo bi se dogoditi da im ispred nosa Demokratsku stranku na izbore povede oskarovac Al Gore. A imaju i naši političari svoje filmove. One na YouTubeu, a nisu za Oscar, nego za emisiju “Šaljivi kućni video”.
Otvori KEKS Pay
