Iako su dvije saborske zastupnice, Željka Antunović (SDP) i Marijana Petir (HSS), i kao vjernice nedvojbeno pažljivo odslušale govor pape Benedikta XVI. u HNK, u središtu kojeg su bila njegova promišljanja o savjesti, njihovi stavovi o pobačaju posve su različiti. Željku Antunović njezin unutarnji osjećaj odgovornosti prema životu tjera na stav drukčiji od onoga koji od nje traži vjera, dok Marijana Petir, držeći kako ljudski život treba zaštititi od začeća do smrti, za portal dalje.com kaže kako bi bilo licemjerno da nekome odriče pravo na život ako ga je i ona imala. Iako savjesna vjernica, ona se kao savjesna političarka ipak protivi brzim izmjenama zakona o prekidu trudnoće, osobito u predizborno vrijeme.
Predsjednički i intelektualno iznimno savjesno ponio se najpopularniji dužnosnik (možda baš zbog savjesnog obnašanja dužnosti) u europskom bastionu katoličanstva, agnostik Ivo Josipović izražavajući nepatvoreno poštovanje prema papi kao moralnom i intelektualnom autoritetu. Tako je na pitanje novinara Večernjaka o troškovima papina posjeta kazao da je to pitanje legitimno, ali i da dolasci drugih državnika koštaju, a nevjernicima poput njega uzvratio je kako u “mnogim društvenim djelatnostima ne participiramo svi, ali se one ipak alimentiraju iz proračuna, zbog solidarnosti ili stava da je opravdano omogućiti neku djelatnost zbog općeg dobra, kvalitete života i drugih razloga”.
Isto je drugim riječima rekao i Robert Knjaz, koji se vođen svojom savješću kao građanin i vjernik složio da je papin dolazak veliki izdatak za Hrvatsku u doba krize, sjetivši se ljudi koji svakodnevno kopaju po kontejnerima, te dodao: “Barem smo potrošili veći iznos na pravu stvar. Barem su političari koji su sjedili u HNK čuli u kojem smjeru trebaju ići.” Papa je svima, a osobito hrvatskoj eliti, političkoj, crkvenoj, znanstvenoj i inoj, rekao: “Kvaliteta društvenoga i građanskoga života, kvaliteta demokracije dobrim dijelom ovise o tomu kritičkom čimbeniku, odnosno savjesti, o tome kako se shvaća i o tome koliko se ulaže u njezino oblikovanje” kao “mjesto slušanja istine i dobra”.
Na te riječi treba stalno podsjećati one koji nas vode, a koji ovih dana s toliko razumijevanja izražavaju svoje oduševljenje. Tako se zagrebački gradonačelnik Milan Bandić plaćenim oglasom obratio sugrađanima kako bi im prenio svoje oduševljenje povijesnim događajem i susretom s duhovnim i moralnim autoritetom koji će u nama “potaknuti ono najbolje što nas čini i određuje kao ljude i pripadnike zajednice koju želimo razvijati i unapređivati”. Sudeći po Bandićevu nadahnuću, zaključujemo ne samo da će odustati od nepravednog prijedloga roditeljskog sufinanciranja odgoja djece u vrtićima nego će, imajući na umu važnost obitelji i vrtića u oblikovanju savjesti, inzistirati na tome da to opće dobro potpuno financira država.
Iako i drugi političari, osobito vladajući, svjedoče ovih dana o prosvjetljenju svoje duše, taj proces u njima očito nije u toj mjeri intenzivan da je izazvao takvo buđenje savjesti koje bi ih navelo da se odreknu do amoralnosti pretjeranih privilegija, osobito ničim opravdanih mirovina. Unatoč opasnosti da to udalji “sposobne, perspektivne i moralne ljude od politike”, kako je govoreći o svom “teškom i stresnom” poslu jednom prigodom rekla Petir u skladu sa svojom profesionalnom savješću. Savjest, očito, ima razne oblike. Tumačeći kako se savjest temelji na razumu i volji, psihoterapeut prof. dr. Vladimir Gruden je prije tri godine u tekstu “Savjest” u časopisu Zdrav život napisao kako se nerijetko susrećemo s njezinim lošim izdanjima, razlikujući neispravnu, površnu, skrupuloznu ili popustljivu savjest. U potonju je, uzgred, smjestio poštovanje stranačke stege ili koalicijsko kalkuliranje, ističući kako slijepo slušanje vođe govori “o vrlo niskom samopoštovanju ili je tu najviša vrijednost karijera, odnosno materijalna dobit”. Do savjesti se, piše Gruden, dolazi “samo dugotrajnim i upornim osluškivanjem”. Zato ima smisla uporno vikati političarima koji nas opterećuju svojim lošim izdanjima savjesti.
Naravno da ne traže odricanje od amoralnih privlegija kad i sama Crkva ima masu privilegija. Recimo, orgromnu zgradurinu HBK.