Jedan je od temeljnih koncepata u neoklasičnoj ekonomskoj teoriji i takozvani zakon opadajućih prinosa. Primjera radi, na deset hektara oranice uz jedan traktor i dva radnika moguće je godišnje proizvesti, primjerice, šezdeset tona pšenice. Povećamo li broj radnika na tri, proizvest ćemo 65 tona, četiri će radnika na istoj površini ostvariti 67 tona... Ako ih bude stotinu, više će pogaziti nego sačuvati pa će proizvodnja biti i manja od šezdeset tona. Slično bi bilo i s povećavanjem broja traktora. Udvostručimo li njihov broj na istoj površini, rezultat neće biti dvostruko veći, naprotiv. To je školski pojednostavljen primjer spomenutog zakona opadajućih prinosa.
Budala multiplicira problem
No postoji jedan proizvodni čimbenik za koji to ne vrijedi. Američki ekonomist John Maurice Clark početkom dvadesetog stoljeća zaključio je kako je “znanje jedini proizvodni čimbenik koji ne podliježe zakonu opadajućih prinosa”. Drugim riječima, udvostručite znanje, proizvodnja će se možda i više nego udvostručiti, ali nikako neće porasti manje od dva puta. Mogli bismo zaključiti da je zbog toga znanje presudan proizvodni faktor. I jest.
Doista nisam rekao ništa novo. No podsjećam na ove elementarne istine u kontekstu naših lutanja u traženju putova izlaska iz krize. Problem je u tome što često nismo svjesni svog neznanja! Pametan čovjek nastojat će ili naučiti nešto ili kupiti znanje prije nego što donose neku važnu odluku. Budala, naprotiv, nije uopće svjesna koliko ne zna. Kada bi bio svjestan, ne bi bio budala. U tome je problem. Umišlja da nešto zna, a ne zna. I ne želi čuti one koji više znaju.
Ako takav dođe na važnu funkciju, problem se multiplicira. Naime, Clarkova formula radi u oba smjera – znanje doista natproporcionalno povećava proizvodnju, ali neznanje, po istoj logici, natproporcionalno povećava štetu. Ako još cijelu stvar ponderiramo važnošću funkcije, dolazimo do potencijalno nesagledivih problema.
I doista, ako nema koincidencije znanja i važnosti funkcije u jednoj osobi (a to je čest slučaj), onda je prijemčivost te osobe za prihvaćanje tuđeg znanja jedini mogući put. Bilo ono besplatno (rijetko) ili košta (najčešće). Savjet vrijedi otprilike onoliko koliko ga platite, ako nije riječ o trivijalnostima koje su postale javno dobro, dostupno svima, danas udaljeno samo desetak slova na tastaturi i dva-tri klika. Sve u pet sekunda.
Prije mnogo godina imao sam sljedeći konkretan problem. Na koordinaciju za gospodarstvo Vlade dolazi nacrt zakona o vinima. U to doba gotovo ništa nisam znao o toj materiji. Ne znam ni danas puno više, osim što mi neka vina pašu više od drugih. Dva mjerodavna ministarstva doslovce su se posvađala oko nekih stručnih odredbi u zakonu. Do razine vrijeđanja. A ja bih trebao “presuditi” o nečemu o čemu pojma nemam. Na temelju dojma o uvjerljivosti jednih ili drugih? Nikada.
Pametno je slušati druge
Moram se informirati prije bilo čega. Osobno. Skinem tu točku s dnevnog reda i zamolim suradnicu da mi u roku nekoliko dana organizira sastanak s najboljim vinarima u Hrvatskoj, njih petnaestak. Uostalom, o njima se radi. Plus tri profesora. Došli svi pozvani. Ako me pamćenje ne vara, i Enjingi i Krauthaker pa Tomac, Plenković, Plančić, Skaramuča, Arman… Zahvaljuju na pozivu, napokon da ih netko hoće saslušati. Ne naplaćuju svoje znanje.
A ja računam ovako. Imam pet otvorenih pitanja u spornom zakonu. Za svako ću tražiti njihovo mišljenje, barem većinsko. Pa kako oni kažu, neka tako bude. A ja ću besplatno nešto naučiti, od najboljih, dokazanih. Kakva privilegija – učiti od najboljih! Na moju sreću, u svih su pet pitanja bili jednoglasni, i oni poznati po graševini i rizlingu i oni poznati po plavcu ili teranu. U ovom primjeru znanje je presudilo. Umišljam si da je možda i taj i takav zakon barem malo pomogao u kasnijem razvoju vrhunskih i kvalitetnih hrvatskih vina, kakvih danas uistinu ima mnogo. Imamo, nažalost, i suprotnih primjera. Čovjek ne zna ništa o nekoj specijaliziranoj materiji. I ne mora znati. Ali se pravi kao da je nobelovac iz tog područja. I ne želi uvažiti argumente, jednoglasne, samo da mu ne bi pala aureola lažne političke nepogrešivosti.
Kod ekonomskog je razvitka problem višestruko veći nego kod vina. Razvitak se događa u složenom sustavu koji nazivamo društvo. Znanja nije tako lako identificirati. Tim više je potrebno slušati i one druge…
Znanje natproporcionalno povećava proizvodnju, ali neznanje, po istoj logici, povećava štetu
Komentara 12
PR
U pitanju je aktualna vladajuća garnitura zar ne?
AU
Poučan članak, nema kaj
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Je poučan je. Ali gospodin Škegro zaboravlja da je on arhitekta hrvatske privatizacije pa je shodno tome mogao i o tome nešto naučiti .... Da je onda učio, danas bi naša djeca bila u poziciji da imaju gdje raditi a ovako............... MIslim da o tome on baš i nema pravo puno govoriti. Naročito ne pisati ovakve naslove. Al da je istina što je napisao - istina je. Samo se trebao u tome prepoznati.