Nema ih – vrisnuo je Žnora iz mobitela.
– Koga nema? – po dobro poznatom odjeku iza glasa znao sam da vozi.
– Nema carinika, kako koga – uzvratio je začuđeno. – Kaj si na Bregani? –
– Ma, jok, na Svetom Roku. Kažu iz Splita da ne žele pehare koji dolaze iz Zagreba pa reko odoh vidjeti jesu li već carinike postavili na kraju tunela. Ej, a sad idem prema Rijeci, pa na Učku, ajd bok – skinuo me bez razmišljanja. Nije Žnora ni blesav. Tamo ‘80-ih svi smo se smijali “glupom” slovenskom bedžu na kojem je neko dijete tvrdilo da kad naraste – da će biti carinik na Kupi. Kupa je danas granica, u Splitu pobunu artikuliraju kroz nogomet, u Istru talijanski desničari dolaze točno na dan kad je dolazio i Musolini, u “Glavaševoj Slavoniji” ne priznaju odluke hrvatskih sudova. Učinilo mi se da za sve postoji samo jedan krivac – Zagreb. Hoću reći, ne Zagreb kao grad nego Zagreb kao sinonim velike, centralizirane i skupe državne aparature.
– Kaj god – nasmijao se Glava kad sam mu obrazložio zašto razumijem Dalmoše i njihovu ljutnju.
– A kam ćemo se mi odcijepiti i od koga – vedrije.
– Jebate, nama je Juga bila zadnja šansa da se od nekoga nekud odcijepimo – zamislio sam se.
– Da, da, moj prika, sada smo ti mi tu u sredini nekako osuđeni na Hrvatsku – zazvučalo je kao prijetnja. Nisam želio živjeti u nečemu gdje bih se morao osjećati osuđenim za bilo što. Prilično sam bio siguran da to ne bi željeli ni Polančec, Sanader, Barišić, Kosor, ali to je već bila druga priča. – I znaš kaj, ono da ne žele pehar iz Zagreba. Pa, tu se bar ne moramo brinuti. Zadnji pehar koji su dobili bio je onaj maršala Tita iz Beograda – Glava nije skrivao za koga navija. Meni su sve te priče bile samo mamci. Svaguša, Kerum, Mucalo – likovi za zabavu ili možda podmetnuti glasnogovornici naizgled suludih ideja koje danas izgledaju smiješno kao oni slovenski bedževi, a već sutra...
Srećom, ovdje nema sutra. Sutra smo potrošili još jučer, spiskali ga zajedno sa svim onim ukradenim milijardama, samo da li nas to uopće zanima i u skladu s tim – hoćemo li kad dođu izbori uopće imati izbora? Birati između koga – onih koji su otimali i onih koji su im na tome zavidni pa su sada ljuti pomalo na njih, a više na sve nas jer im nismo dali državu u ruke. – Nevjerojatno mi je da sada ispada kako cijela vlada nije imala pojma što rade Sanader i Polančec.
A kad ti u vladi, jebem mu sunce, sjede oni koji tvrde da ništa ne znaju, onda je ona sastavljena od neznalica – gurnuo me laktom Glava. Nisam imao argumenata suprotstaviti mu se pa mi je pala na pamet druga stvar. – Znaš da je pametno ono što je Jaca rekla, ono da će na izbornim listama stranke biti barem 50 posto mladih – sjetio sam se skupa komsomolaca u Draženovoj dvorani, a koji je zapravo trebao biti u kumrovečkoj školi.
– Ma, ne pametno, nego čista nužda. Velika – potvrdio me Glava. – Zakaj velika nužda?
– Zato što će 50 posto starih vjerojatno biti u zatvoru.
