Hrvatska se javnost očito i dalje ne može osloboditi prošlošću
uvjetovanoga razumijevanja haaškoga sudišta kao nove inačice
nadnacionalno nametnuta autoriteta – riječju: novoga Beograda. Premda
je to sudište zakonom (koji je neustavno nazvan ustavnim) postalo
dijelom domaćega sustava, ostaje pretežito uvjerenje kako je, ipak,
zapravo riječ o stranome tijelu (tako da ni sudačka udruga, inače
uvijek laka na okidaču kada treba braniti “dignitet struke”, nije našla
reakcijskih motiva kada je riječ o unisonim napadima na prvostupanjsku
presudu).
Ovo je uvjerenje efektno osnaženo u bitnome pogrešnom odlukom u procesu
protiv “vukovarske trojke”. Opće nezadovoljstvo nacije izbilo je
neovisno o “tehnikalijama” samoga postupka, a posebice nevezano uz
činjenicu da je riječ o prvostupanjskoj presudi. Pritom se većina
reakcija tek ovlaš bavi pogrešnom presudom, važniji je, gotovo svima,
“politički kontekst”; nesuvisla TV voditeljica čak govori o tomu da je
sudište zapravo usmjereno na suđenje “onima koji su razbijali
Jugoslaviju” (većinskoj bi populaciji u Scheveningenu to, svakako, bila
zaprepašćujuća vijest).
Riječju, u Hrvatskoj se (kao, uostalom, i u Srbiji) reciklira uvjerenje
kako je svijet “opet protiv nas”. Same činjenice ostaju pritom u
drugome planu, pa se na taj način neće moći učiniti mnogo među ljudima
koji ovakva uvjerenja nisu popili s majčinim mlijekom (indikativno je
pritom i domaće skandaliziranje nad trijumfalnim dočekom Radića u
Beogradu, kao da se zaboravlja još naglašeniji doček osuđenoga ratnog
zločinca Blaškića – i u Zagrebu i u Hercegovini).
Sudsko je vijeće – pogleda li se presuda iole pažljivo – korektno
utvrdilo bitne činjenice (to što je cijeli proces bio posvećen “samo”
Ovčari nije nužno negativan aspekt problema, jer je tako bilo moguće
jasnije utvrditi situaciju). No, ono – dijelom zbog propusta optužnice
– nije uporabilo ključnu haašku odredbu, onu o zapovjednoj
odgovornosti.
Udruženi zločinački pothvat, kojim se Vijeće bavi, po logici stvari
pretpostavlja stanovitu ravnopravnost sudionika, on stoga protuslovi
hijerarhijski ustrojenim odnosima na koje se, uglavnom, primjenjuje
zapovjedna odgovornost. Zbog toga su okrivljenici tretirani samostalno
(čime je Vijeće promašilo realnost ustroja svake vojske, pa i JNA).
Najveća je greška učinjena u procjeni Šljivančaninove krivnje te u
pretpostavci da su “lokalna srpska vlada” i “teritorijalci” bili
samostalni čimbenik zbivanja. Za Šljivančanina postoje jasni dokumenti
u televizijskim snimkama na kojima kazuje “niko sem nas ne sme ovamo”
(pa su, logički, i teritorijalci na njegovoj strani djelovali pod
njegovom odgovornošću) te preuzima odgovornost za “sve u bolnici” (u
presudi se pak, mimo logike, tvrdi: “Veselin Šljivančanin... nije izdao
odgovarajuća naređenja i nije poduzeo druge odgovarajuće mjere. To je
omogućilo daljnje zlostavljanje ratnih zarobljenika, a time i
počinjenje kaznenih djela mučenja i okrutnog postupanja, što mu je u
danim okolnostima i moralo biti očito...
Međutim, Veselin Šljivančanin nije proglašen odgovornim za pomaganje i
podržavanje kaznenog djela okrutnog postupanja počinjenoga nametanjem
neljudskih uvjeta zatočenja u hangaru na Ovčari, budući da dokazi ne
pokazuju da je on ulazio u hangar i da je mogao vidjeti uvjete
zatočenja u njemu”!?).
Ispada da je Šljivančanin tek dijelom odgovoran (za pet godina, koliko
je već proveo u pritvoru) jer nije vidio što se zbiva (mogao je, uz
put, i jasno čuti što se zbiva, no to je za suce bilo vjerojatno odveć
kompleksno). U konsekventnome odbijanju razmatranja lanca zapovjedne
odgovornosti sud više razine zapovijedanja u JNA uopće ne razmatra,
premda (tek) konstatira da su – za razliku od Šljivančanina – neki
“viši oficiri” bili posjetili hangar na Ovčari.
Očito, presuda – posebice Šljivančaninu – pogrešno interpretira
utvrđene činjenice. I to je bitno – ako je o presudi riječ. No, digla
se kuka i motika protiv čitava sudišta, uključujući i zahtjeve da –
opet – počnu suđenja u odsutnosti (čemu se, u Saboru, neoprezno
pridružio i premijer). Nakon tisuća takvih procesa u devedesetima
(koji, sa zanemarivim brojem izuzetaka, predstavljaju crnu točku
hrvatskoga pravosuđa) ponavljanje ove prakse (godinama nakon rata) nema
više nikakva smisla (u ovome slučaju ne bi dovelo ni do relevantnih
civilno-pravnih posljedaka).
Treba se, dakle, okrenuti činjenicama i pravednosti daljnjih suđenja.
To što su ona danas umnogome korektnija u (starome) Beogradu (također
za Ovčaru) i u Zagrebu nego u Haagu pravi je argument za prestanak
potrebe za haaškim sudištem (bez kojega te promjene u hrvatskome i
srbijanskom pravosuđu zasigurno ne bi bile moguće). A možda, za
oproštaj, drugostupanjsko vijeće bude u stanju čuti što već utvrđene
činjenice zapravo govore.
Za-pravo
Otvori KEKS Pay
