Newyorčani više ne žele razgovarati o predsjedničkim kandidatima.
“Umorna sam, zasićena i ljuta jer iz svih novina, televizije, plakata
na ulicama proviruju Barack Obama, Hillary Clinton i John McCain. Ne
razumijem, ali više ne želim ni znati što tko od njih govori, obećava,
laže.
Kad čujem Obamin glas, hvata me nervoza jer pomislim da sam na
propovijedi u nekoj od stotine malih crkvica u Harlemu gdje vjernici
cijelu nedjelju pjevaju, njišu se u ritmu i zazivaju Boga, najavljujući
neko novo doba, promjene i bolje sutra za sve nas. Barack Obama govori
kao svećenik.
Njegov glas i misli najprije su kao kod svih svećenika zanimljive,
ugodne i opuštajuće jer očekuješ neko iskupljenje, nadu, a onda se,
nakon desetka rečenica izgovorenih istim tonom i bez puno pridjeva,
izgubiš u vlastitim mislima ne znajući o čemu oni zapravo govore.
Nikada ovako dugo nije trajala predizborna kampanja, a zamisli što će
biti nakon ljeta, od rujna do studenoga. Možda se odselim iz Amerike u
tom razdoblju”, rezignirano je reagirala moja prijateljica Amy Thinker
kad sam je u nedjelju na kavi u restoranu BoatHouse u newyorškom
Central parku pitala za koga će glasovati.
Ona je psihologinja pa sam pomislila da ima slabe živce od napornih
newyorških pacijenata te sam krenula ispitivati o kandidatu miljeniku
redom sve koje poznajem. Bila je to moja mala nadobudna anketa kojom
sam na uzorku svojih poznanika i prijatelja planirala otkriti tko će
biti američkim predsjednikom nakon omraženoga Georga Busha.
Rezultati su porazni jer nitko mi osim simpatičnog službenika u Chase
banci nije želio iskreno odgovoriti, sudjelovati u mom ispitivanju
“javnog mišljenja”. Michael je iskreno odgovorio da će glasovati za
Hillary jer je gay pa vjeruje da će Amerika pod njezinim vodstvom
omogućiti veća prava homosekualcima. Svi drugi okretali su očima,
odmahivali rukom i upozoravali me da sam dosadna jer u New Yorku više
nije “in” razgovarati o izborima i predsjedničkim kandidatima.
“Piši o Olimpijskim igrama u Kini, o američkim maturantima koji ne
znaju pisati ni čitati a dobit će diplomu zavšene srednje škole, o
poskupljenju hrane, o financijskoj krizi, skupim newyorškim stanovima.
To ljude zanima, a ne Hillary ili Obama”, upozoravaju me prijatelji a
ja ih, ne želeći odustati, pitam zar im je svejedno tko će voditi
Ameriku nakon Busha?
Odgovaraju mi gotovo složno da su Obama i Clintonica polarizirali
Demokratsku stranku zbog vlastitih interesa. Na kraju i teški ljevičari
tvrde da bi republikanac John McCain bio najbolje rješenje za Bijelu
kuću jer će kao vijetnamski veteran završiti rat u Iraku i Afganistanu
za četiri godine pa bi se tada otvorio prostor za novog kandidata
Demokratske stranke. Zaključak je da Amerika nema idealnog
predsjedničkog kandidata.
Nevjerojatno zvuči da nakon Busha opet žele izabrati republikanca, no
treba se prisjetiti da je Amerika tijekom osam godina vladavine Billa
Clintona gospodarski procvjetala ali narod nije izabrao njegova
zamjenika, demokrata All Gora, nego republikanca Busha. Nema političke
stranke u svijetu kojoj nije jedan od najvećih izazova ali i problema
izabrati vođu, osobu koja će ih predvoditi i uspjeti pobijediti na
izborima.
Zar i Hrvatska nije suočena sa sličnim problemom? Tko će, naime, nakon
Tuđmana i Mesića sjesti u predsjednički ured na Pantovčaku? Tko god to
bio neka posluša američko iskustvo i ne krene prerano u predizbornu
kampanju. Dosadit će glasačima ako bude provirivao iz svake paštete!
POGLED S MANHATTANA
