Pred sam kraj tekuće godine čovjek ponovno shvaća da one iduće, koja se već došuljala pred vrata, navršava četrdeset i pet godina, stisne ramena kao da ga je neka hladnoća stegla među lopaticama i potom čini blesave stvari; puše u staklo da ga zamagli, čupa dlaku s uha, traži neku čvrstu točku u juhi koju miješa. Naravno, sjeća se svojih predaka, djeda i oca koji su također u svojim vremenima navršili iste te godine, gdje su bili, što su radili? Njihova doba bila su grozna, bili su radnici, živjeli su u kućama koje su sami podigli, vozili su stalno polovne automobile, imali su jednu vikendicu koja je nestala u zadnjem ratu, ali su je ponovno izgradili, imali su staru kamenu kuću koju su ima zapalili u drugom ratu, uglavnom, nitko nije iza njih stajao, odbijali su i popove i komesare. Na svoju četrdeset i petu godinu moj djed je radio u slovenskoj pilani, imao troje odrasle djece i štedio novac da se zauvijek vrati u svoje selo, tako je i bilo, nedugo zatim dobio je posao u mjesnom vodovodu, čuvao je pumpu, bio je jedan od rijetkih u selu koji nije pio, u vremenu prije zaštitarskih tvrtki, nosio je pušku, bez straha za susjede i okolinu.
Metke je, kao stari mirotvorac, rastavio i zabetonirao u zid dvorišta. Moj je otac sa svojih četrdeset i pet godina imao dva sina, kuću, polovni miletrečento, posao VKV pekara u tvornici kruha i čir na želucu. Odlazili smo se šetati Opatijom, jeli rigojanči, pili sok od marelice sa šlagom. Čovjek kojeg zebe među lopaticama, koji uskoro navršava četrdeset i petu, živi u tuđem stanu, ima sedam godina radnog staža i nejasnu predodžbu svoje budućnosti. U životima njegova djeda i oca ona je bila postavljena i vesela, nešto do čega se zasluženo došlo. Čovjek koji puše u staklo osjeća da nešto nedostaje, netko mu je privatizirao najmanje deset godina, on točno zna i kojih. One sad nedostaju, a vrijeme se već podijelilo. I nema ga više.
Ne zna Nijemac da se kod nas vozi samo ususret
Iz trajekta uzljuljanog jugom izašli smo u koloni dosta smireno, već pri dodiru automobilskih guma i asfalta u nekima se iz te kolone probudila stvarna narav, još u pristaništu pretječu, ubacuju se, rekli bismo osiguravaju bolju startnu poziciju, već predatorski nešto otimaju. Iza mene turira luksuzni kombi njemačkih registracija, ali za njega mjesta je malo, njemu je očito sudbina namijenila da se neko vrijeme po otoku vozi iza mene i mojih suvozača. Nisam ni brz ni spor vozač, ovu otočnu cestu poznajem dobro i moje kretanje više je brzo nego sporo, no na samo dva metra od glava mojih suvozača bruji i zvrči Mercedesov kombi, Badnjak je, stigli smo na otok, još malo i u svojim smo kućama, hotelima ili barakama, čemu žurba pitam ovu moju dvojicu kršćanski veselih otraga? Jedan kaže da se Nijemac iživljava jer to ne može u svojoj zemlji, drugi kaže da je to neki naš gastarbajter koji žuri na polnoćku. Ali tek je tri popodne, uzvraćam. Žurbi se treba pokoriti, kaže ovaj, a ne propitivati je. I na jednom mjestu, preko dvije pune crte pretječe nas neumorni Nijemac, on još ne zna da ćemo se iste večeri sresti u jedinom kafiću u mjestu, da cesta na otoku završava i da se, kao i često u životu, nema kamo. Osim ususret.
Igranje proze, pisanje kazališta Matka Botića
Kazalište, od svih umjetnosti, čini mi se najviše ovisi o modi, o onome što se nosi i igra. O modama bilo koje vrste ja doista malo znam, meni je recimo dolčevita uvijek bila nepodnošljiva, pa tako i u kazalištu često tražim neku jaču, važniju ili za sebe suštinskiju stvar. O nečemu što nikad nije bilo posebno moderno, ali se događalo redovito i uspješno, piše u svom doktorskom radu mladi kazališni kritičar i teoretičar, ali i glazbenik Matko Botić. Njemu nisam samo sklon zato što sjajno svira Fender gitaru ili zato što baštinimo neke zajedničke ljude iz riječke prošlosti, nego i zato što se uhvatio ozbiljnog posla i osvijetlio cijelo jedno (20.) stoljeće scenskih adaptacija i dramatizacija hrvatske proze u našim kazalištima. Knjigu je objavio agilni Hrvatski centar ITI, a ja je preporučujem i kao zanimljiv uvid u mogućnosti proze u kazalištu, njezinim redateljskim i autorskim velikanima. Sve je to čitko, zanimljivo, a ozbiljno. Lakoća snažnog autorstva bez obzira na težinu tema.
