Je li ustavno u Ustavu imati odredbu po kojoj je brak životna zajednica žene i muškarca? U članku 29. talijanskog Ustava piše da “Republika priznaje prava obitelji kao prirodne zajednice temeljene na braku”, a u drugom stavku kaže da je brak određen “moralnom i pravnom jednakošću supružnika”. I bez obzira na to što se Ustavom jamči jednakost, u Italiji je do 1981. godine postojao zakon o reparacijskom braku.
Muškarac koji je silovao ženu mogao joj je ponuditi brak i ne bi bio kažnjen za počinjeni zločin. Žena je mogla odbiti ponudu, ali ostala je obilježena i teško je mogla pronaći nekoga tko bi se s njom vjenčao.
U Italiji još ne postoji zakon o izvanbračnim zajednicama ni heteroseksualnih ni homoseksualnih osoba, ali ima sve više onih, pa i među političarima desnog centra, koji bi ozakonili homoseksualne brakove.
Uz tu raspravu u posljednje se vrijeme na novinske stranice, na primjer Corriere della Sere, vratila rasprava o tome zašto se u preambuli europskog Ustava nije htjelo pozvati na “kršćanske korijene” Europe. Katolička crkva, a posebno papa Ivan Pavao II., zauzimali su se za ulazak kršćanskih korijena u europski Ustav, ali predsjednik europske konvencije koja je radila na Ustavu, bivši francuski predsjednik Valery Giscard d’Estaing, tome se protivio. Uz njega su bili sekularisti, ateisti, liberali, radikali, antiklerikalci, ali i mnogo umjereniji ljudi koji su smatrali da u temeljnom aktu kršćanstvo ne bi trebalo biti glavni čimbenik europske povijesti.
Ne treba ulaziti u nabrajanje grijeha koje su tijekom stoljeća počinili crkveni ljudi i zbog kojih je zatražen oprost za nalaženje razloga zbog kojih se kršćanstvo ne bi trebalo spominjati u Ustavu. Kršćanstvo je dalo i temelje moralnih načela na kojima počiva današnje društvo. Istodobno su predstavnici Crkve i njezini službeni tumači osuđivali i sprečavali građanski i demokratski razvitak u Europi. Dovoljno je kazati da je do 1966. godine postojao indeks knjiga koje je Crkva zabranjivala (Index librorum prohibitorum), a na tom su se popisu nalazila i remek-djela književnosti, znanosti i filozofije.
Europa i kršćanstvo su povezani i nerazdvojivi tijekom povijesti. Nemoguće je pisati povijest Europe bez kršćanstva i kršćanstva bez Europe. Upravo tako, to je za povijesne knjige, ali znači li to da kršćanstvo treba biti uvršteno u Ustav?
U preambuli europskog Ustava njegovi su stvaratelji upisali da su se nadahnuli “kulturnim, vjerskim i humanističkim europskim naslijeđem iz kojeg su se razvile univerzalne vrijednosti neprekršivih i neotuđivih ljudskih prava i sloboda, demokracije, jednakosti i pravne države”.
Takav izraz, koji nekima može izgledati kompromisnim, sasvim je, po mojem mišljenju, dovoljan. Nije potrebno specificirati “kršćanske korijene” jer bi takvo što vjerojatno otvorilo vrata onima koji bi htjeli u zakone uvrstiti možda ne samo odredbu o braku isključivo između žene i muškarca nego i zabranu rastave braka ili druge stvari nadahnute nekim crkvenim pismom ili naukom pa bismo se možda vratili i na reparacijske brakove, koji su bili nadahnuti Biblijom.
Sloboda i dostojanstvo čovjeka zasigurno su kršćanske vrijednosti, ali tolerancija je neophodna za punu slobodu. Netolerancija je, na primjer, bila uzrok vjerskih ratova. Netolerancija je i danas uzrok svađa i verbalnih ratovanja oko “istina”.
Ustav nije filozofsko-povijesni traktat, već temelj jamčenja prava svim ljudima bez obzira na spol, vjeroispovijest... i ne smije nekima davati veća prava, a druge ostavljati izvan građanskog okvira.
Ne bi se smjelo Ustavom omogućavati pokretanje vjerskih ili bilo kojih ideologiziranih verbalnih ratova koji se vode za dnevnopolitičku uporabu, za trenutačnu potrebu.
