Usplahirene rasprave u povodu mogućega skorog poziva Hrvatskoj da se pridruži Sjevernoatlantskome savezu još jednom jasno pokazuju temeljne značajke nedostatno zrele zajednice. Jer, o temi se raspravlja ne samo povišenim tonom i odgovarajuće sniženom argumentacijom nego i posve uskogrudo, lokalistički, konačno: bez demokratskoga konteksta.
Premda je riječ o pretežito hrvatskome problemu, globalni aspekt se neprestance zapostavlja. A on je umnogome određujući. Završetkom hladnoga rata temeljnim se pitanjem sigurnosti na svjetskome planu pokazuje, naime, ono za čije rješenje vojske više jednostavno nisu potrebne (niti podobne). Zvala se ključna opasnost sadašnjosti terorizmom ili kako drukčije, nedvojbeno je riječ o ugrožavajućim snagama koje se sastoje od nekoliko desetaka ili, eventualno, nekoliko stotina boraca. Za takve skupine dostaje dobro organizirana policija (koja bi, uza sve ostalo kako to iskustvo intervencije u BiH i nizu afričkih država jasno pokazuje u postupanju s osumnjičenicima griješila bitno rjeđe od vojnika nevičnih uhićenju i srodnim vještinama).
Ključnu je aporiju svjetske sigurnosti moguće stoga formulirati koristeći se starom pučkom izrekom "topovima na vrapce", a upravo NATO simbolizira onu mastodontski zastarjelu i načelno neuspješnu koncepciju zaštite sigurnosti vojskom, avijacijom, mornaricom, riječju "gvožđurijom".
Hrvatska se pak nalazi u više-manje ugodnome okruženju snagama NATO-a (uključujući i BiH, koja je također pod tim kišobranom). Jedino dvije granice ostaju nepokrivene tim štitom, no na njima se nalaze države (Srbija i Crna Gora) poražene u nedavnome ratu, objektivno još zadugo nesposobne za prijetnju (a, uz to, načelno također usmjerene k "euroatlantskim integracijama").
Pritom, argument koji razmjerno uvjerljivo niječe učestalo povezivanje pristupa NATO-u i Evropskoj uniji nije toliko vezan uz poziciju Finske, Švedske ili Austrije, koliko uz sadašnjoj situaciji Hrvatske mnogo sličnije iskustvo Malte. Ta je državica 1994. pristupila Partnerstvu za mir (nekoj vrsti predstupnja za pristup samome Savezu), a 1996. od toga odustala no to joj, znano je, nije usporilo, a kamoli priječilo pristup EU.
Problemi koji se nadaju iz mogućega pristupa NATO-u nedvojbeno su kompleksniji, no što to sadašnja rasprava pokazuje (i to poglavito oni načelne naravi, odnosno oni koji proistječu iz nacionalne sigurnosti o troškovima će tek trebati ozbiljnije porazgovarati). Poseban je za nacionalnu politiku umnogome bitan problem način odlučivanja o pristupu ovome savezu. Rezolutno odbijanje referenduma o tomu koje je posljednjih dana ujedinilo vrh državne vlasti propušta osvijestiti brojne ozbiljne aspekte čitave zgode.
Ponajprije, 141. članak Ustava jasno zabranjuje "balkansku državnu svezu u bilo kojem obliku". Istina, članak je pisan jezikom tipičnim za političku nomenklaturu devedesetih, pa je sintagma "državna sveza" ustavnopravno, ali i međunarodnopravno posve neprecizna. Istina, članak je protivan tekstu referenduma na kojemu je hrvatska država zapravo i utemeljena (o čemu je u ovoj rubrici već bilo riječi). No, u najmanju ruku, nejasno je kako se može tako jednoznačno tvrditi da nema ustavnih problema kada je očito da bi ulaskom u NATO Hrvatska dospjela u neku vrst "državne sveze" s Turskom, Grčkom, Bugarskom i Rumunjskom (koje su članice NATO-a), a najvjerojatnije bi bila primljena u organizaciju simultano s Albanijom i Makedonijom. Sve su to, bjelodano je, balkanske države.
No, važniji je politički argument referendum je način iskazivanje volje puka o bitnim odrednicama sudbine zajednice koje se mogu formulirati u liku jasne alternative. Nema mnogo takvih pitanja koja bi bila važnija od pristupa vojno-političkome paktu (iz kojega, da se ne zaboravi, nije odveć lako izići). Ako se, istovremeno, tvrdi kako je NATO jamac demokratizacije zajednice (što, doduše, nije bio uvijek učinak pa ni cilj te organizacije), čini se nedvosmisleno protuslovnim odbijanje klasičnoga instrumenta demokratskoga odlučivanja kada je riječ o pristupu toj, prema oficijelnoj pretpostavci, demokratizirajućoj udruzi država.
Trebat će, dakle, još javno razgovarati sa hrvatskoga i svjetskog stajališta. Trebat će jasnije razložiti uvjerenje o tomu da NATO promiče demokratsku kontrolu nad oružanim snagama (primjerice, uzimajući u obzir iskustvo vezano uz laži i manipulacije koje su SAD ali i druge članice NATO-a odvele u iračku avanturu). Ukratko, trebat će se odgovornije odnositi spram temeljnih demokratskih instituta. Sve je ostalo, zapravo, drugorazredno.
Otvori KEKS Pay
