Još traju javni odjeci pogibije vatrogasaca na otoku Kornatu. U tim
odjecima dvije stvari padaju u oči. Jedno je solidarnost naših ljudi, a
drugo slabo napredovanje istrage.
Solidarnost je uistinu impresivna. Učas se telefonskim putem skupio
pristojan iznos za obitelji unesrećenih, a na sve strane organiziraju
se dobrotvorni koncerti i utakmice, pa prihod ide u korist vatrogasaca.
Što se pak tiče istrage, tu stvari stoje malo drugačije: čini se da
nije moguće imenovati jednoga ili dvojicu krivaca, nego da se mora
govoriti o nizu pogrešaka i seriji nesretnih okolnosti.
Pa čovjek onda pomišlja da je to dvoje povezano. Da je, naime,
solidarnost to veća, što su slabiji izgledi da istraga donese nekakve
rezultate. Ispada da svi mi slutimo da se krivac s imenom i prezimenom
naprosto neće naći, nego da su u cijelu stvar uplele prste neke više
sile.
A o kakvim se višim silama tu može raditi? Ja bih bio sklon da te sile
nazovem tradicijom, mentalitetom ili našom sredinom. Jer, tradicija,
mentalitet i naša sredina imaju moć da natjeraju veliki broj ljudi da
griješe i da se ponašaju neodgovorno, a da uopće ne budu toga svjesni,
kao što toga nije svjestan ni itko drugi oko nih.
Jer, doista, zar se samo pogreškom jednoga čovjeka moglo dogoditi da se
usred vatre nađu maloljetnici i da ondje izgube glave? Po kojem se
kriteriju uopće ulazilo u taj helikopter i koliko je tu bilo ljudi koji
su znali da ti dečki ne bi trebali ići na otok? Ili, zar je mogao biti
propust samo jednoga čovjeka što su ukrcani ljudi, a nije ukrcana i
voda, jer prisutnost ljudi na požarištu donosi njihovom DVD-u nekakav
novac?
Dalje ne treba ni nabrajati. Da bi se mogle učiniti takve strahote,
moralo se s tim složiti mnogo osoba, morale su te odluke dobiti opći
pristanak. I, dobile su ga. Jer, naši ljudi shvaćaju pravila i propise
kao nešto što postoji zato da se zadovolji forma, kao nešto što im se
nameće odozgo, a što oni sami nikad ne bi prihvatili da ne moraju. Zato
zaobilaze pravila i propise kad god mogu, pa čak i onda kad time
ugrožavaju sebe ili drugoga.
Ali, nisu oni sami za to krivi. Kriv je odgoj, krivo je ono što gledaju
oko sebe, jer tako je svuda i u svemu. Kriv je mentalitet, tradicija,
krivo je to što žive u Hrvatskoj.
A to onda znači da smo krivi svi mi. Jer, mi smo ih tako odgojili, mi
se i sami tako ponašamo. I zato nas sad, kad se dogodila ta katastrofa,
peče savjest. Zato se nastojimo nekako iskupiti, pa šaljemo novac,
organiziramo priredbe i javno tražimo da se požuri s tom istragom,
premda znamo da ona neće donijeti ništa, a pogotovo neće donijeti
ublaženje naše vlastite krivnje.
Ali, to nas neće spriječiti da u idućoj prilici opet budemo
neodgovorni, da odmahnemo rukom na pravila i propise i nastavimo se
ponašati kako smo naučili. I da tako izazovemo novu nesreću.
GOST SURADNIK
Otvori KEKS Pay
