SUBOTA 21. 6.
Neće dugo proći
– opet ćemo se obući u kockastu odjeću!
Sinoćni poraz Hrvatske protiv Turske, koji s mješavinom tuge,
razočaranja i samoutjehe odjekuje po današnjim novinama, može se
opisati kao pad u najdublju tamu, u kojoj duša ne vidi spasa. Kad se
kaže da je nogomet “borba na život i smrt”, onda nije riječ samo o
prenesenom značenju nego i o emotivnom stanju koje je u slučaju poraza
po dubini potresenosti slično stanju nakon poraza u ratu ili stanju u
kojem je, na primjer, bila Amerika poslije rušenja Twinsa ili Engleska
poslije terorističkog napada na željeznicu. No narodi, zajednice, za
razliku od pojedinaca, nastavljaju živjeti i poslije najtežih nesreća.
Za Hrvatsku će tama iz dana u dan biti sve prozirnija, pojavljivat će
se svjetlo i na njemu obrisi nade u hrvatski nogomet koja će se posve
vratiti kad počnu kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo. Opet ćemo se
obući u kockastu odjeću, opet će vijoriti zastave na automobilima, opet
ćemo vriskati u stanovima, pod šatorima, na trgovima, u kafićima...
Narodi i njihove želje obnavljaju se kao priroda.
NEDJELJA 22. 6.
Pečarić:
prešućeni svjetski ugled
Široj su javnosti poznati znanstvenici Miroslav Radman i Ivan Đikić,
ali ne zato što zaslužuju biti poznatiji od podosta drugih svojih
kolega, nego zato što su omiljeli u prevladavajućim lijevo-liberalnim
medijima, a i zato što su sami estradni tipovi i što žele biti Einstein
i Severina u jednoj osobi. Donekle je široj javnosti poznat i Josip
Pečarić, ali samo po svojim polemičkim istupima i tekstovima o
političkim i povijesnim temama, s naglašenim domoljubljem. Vrlo je malo
poznat po onome po čemu je akademik, po matematici, i po tome što je
jedan od deset najvećih matematičara svijeta, čime uvelike nadmašuje
Radmanov i Đikićev rang. Tek danas doznajem da je u prvoj polovici
ovoga mjeseca u njegovu čast u Trogiru održan kongres svjetske
matematičarske elite, o kojem je kratko, i to krivotvorivši povod,
izvijestio samo jedan dnevni list, i nitko drugi. Da je takav kongres
održan u čast Radmana i Đikića, mjesec bi dana odjekivao po medijima, a
na HTV-u bi s njima Stanković, Šprajc i Bago igrali Kozaračko
kolo.
PONEDJELJAK 23. 6.
Komunizam po
ideji – teror
Staru svoju misao da se trebamo usprotiviti “svakom pokušaju da se
komunizam kao ideja izjednači s fašizmom” Stjepan je Mesić ponovio i
jučer na obilježavanju Dana antifašističke borbe u šumi Brezovici kraj
Siska. Ako mu je komunizam tako drag, iz Brezovice se i nije trebao
vraćati na Pantovčak, nego je iz te šume trebao iznova započeti borbu
upravo protiv Pantovčaka, Banskih dvora i ostalih zagrebačkih bregova.
Jer, te bregove su zauzele političke i tajkunske elite kakve su baš
bile na udaru “Komunističkog manifesta”. Taj temeljni dokument
“komunizma kao ideje” zagovarao je teror kojim bi se oduzelo privatno
vlasništvo, ukinule građanske slobode, religija itd. Što će reći –
komunizam je upravo po ideji teroristički, a u životu se takvim pokazao
u svim zemljama u kojima je zavladao, potamanivši pri tome oko sto
milijuna ljudi. Tobožnja pravdoljubivost, plemenitost i humanost
komunističke ideje koja je “zlorabljena u praksi” obična je prijevara,
jer ideolozi i teoretičari komunizma (Marx, Engels itd.) nikad nisu ni
skrivali ni tajili njegov nasilnički program.
UTORAK 24. 6.
Haag –
ponovljena agresija i obrana
Svjedočenja svjedoka tužiteljstva u Haagu, a među njima i negdašnjeg
američkog veleposlanika u Hrvatskoj Galbraitha, nalikuju na izlike s
kojima je učinjena agresija na Hrvatsku. I pobunjeni Srbi u Hrvatskoj i
JNA i četnici bili su “u pravu” kad su u tu agresiju krenuli, i ostali
bi “u pravu”, da nije bilo... Pa da nije bilo hrvatske obrane, kao što
bi i svjedoci u Haagu bili “u pravu” da nije branitelja, odvjetnika
hrvatskih generala koji su nekoliko puta dosad svu
“argumentaciju” tih svjedoka pretvorili u dokaze nevinosti
Hrvatske vojske i njezinih zapovjednika te ondašnje hrvatske vlasti.
Tako je zapravo Hrvatska prisiljena u Haagu ponavljati svoju obranu,
svoj Domovinski rat, prisiljena je još jednom usprotiviti se i
Miloševiću, i Kadijeviću, i Šljivančaninu, i Martiću i svima drugima s
popisa agresora i ratnih zločinaca kojima Haaški sud, pa i preko
svjedoka tužiteljstva, iznova na neki način traži izliku za agresiju na
Hrvatsku. I kao što Galbraith iz drugoga dana svjedočenja ne bi mogao
prepoznati Galbraitha iz prvoga dana svjedočenja, tako ni svi ti
zločinci poslije rata nisu mogli prepoznati svoju silnu prijeratnu moć
koju su Hrvati pretvorili u – ništa!
SRIJEDA 25. 6.
Od Jašićke – i
to je nešto
GONG je udruga koja bi trebala obavljati koristan tehnički posao –
nadgledati izbore. Ali kako to u nas već biva, bavi se svačime,
pogotovo njegova šefica Suzana Jašić koja se do ridikuloznosti pača u
rad Sabora, Vlade i drugih institucija te u mnoge političke i društvene
teme za koje nije ni obrazovana ni registrirana.Trenutačno je zacijelo
hrvatska prvakinja težnje da bude zvijezda, pa kad to ne može biti
svojim talentima i obilježjima, nastoji to biti nametljivošću i
vulgarnošću. U toj težnji, kao članica Programskoga vijeća HTV-a,
naletjela je na medij na kojemu su “po definiciji” tjelesne odlike
važno zvjezdano mjerilo, a one kivnoj Jašićki jako smetaju. Pa ih je u
emisiji “Volim nogomet” u kojoj se prati Euro vidjela kao “promicanje
guzica i sisa te pravog hrvatskoga mužjaka koji jede čips i pije pivo”.
Očito je nesuzdržljivo uvredljiva i zavidna prema nečemu najljepšem što
žene i muškarci mogu imati. No što bi rekla kad bi na njezino prostačko
izrugivanje “sisama i guzicama”, a zapravo plamenu mladosti,
netko uzvratio kako se s tim plamenom može nositi te ga ugasiti samo
tako da se svojim rječnikom na njega – pomokri!? Ali od Jašićke – i to
je nešto!
ČETVRTAK 26. 6.
Što Haider ima
s Europom
Najrazličitije uspomene, usporedbe s ratovima i drugim sukobima,
aluzije, prenesena značenja i druge izlete u povijest Europe prati
nogometno prvenstvo Staroga kontinenta. Ali prate ga i –
idiotizmi. Protiveći se sudjelovanju Turske i Rusije na Euru,
znameniti austrijski desničar, predsjednik koruške vlade Jörg
Haider, za talijanski list “Corriere della Sera” izjavio je: “Pitam se
što ove dvije zemlje imaju s Europom”? Netko bi na to mogao uzvratiti
pitanjem – a što to s Europom ima Haider? Ali ima, ima! No zacijelo ne
s onom Europom koju je ruski genij obogatio nenadmašnim književnim,
glazbenim, likovnim, filozofskim i inim djelima, znanstvenim i
tehničkim dostignućima, nego s onom Europom koja je, kako to lijepo
piše Igor Bunič u sjajnoj knjizi “Partijsko zlato”, usrećila Rusiju –
novcem ga opskrbivši, spakiravši i poslavši joj Lenjina i druge
pripadnike revolucionarne elite koja je tu zemlju učinila
najnesretnijom na svijetu, a ta boljševička nesreća trajala je punih
sedamdeset godina.
PETAK 27. 6.
U Međugorju
sami s vjerom
Cijeli tjedan pratim vijesti i reportaže iz Međugorja, u kojem je dosad
bilo 30 miljuna hodočasnika a sada na 27. obljetnicu došlo ih je sto
tisuća. I nimalo mi se ne sviđaju novinari koji napominju kako to
svetište Crkva još nije priznala. Bože daj da ga još dugo ne prizna! Da
s Bogom tamo budemo u neposrednijem doticaju, da mu dođemo po vlastitoj
pobudi i vlastitom izboru, bez institucionalnog posredovanja, bez
obveza i turističkog rasporeda, slobodniji i neovisniji o autoritetima
koji su prisvojili pravo na našu duševnost i naše osjećaje. Nijedan
biskup na svijetu nije toliko važan kao ona obuzetost Svevišnjim
i vjerom, kao ono zračenje dobrotom iz hodočasnika i zračenje
spremnošću da dobrotu u sebe prime. Što će mi zaključci crkvenih
stručnjaka (kako se to uopće može biti stručnjak za vjeru!?) koji će
nakon slasnih pečenki, uz vrhunsko vino i podrigivanje, razmatrati
vjerodostojnost ukazanja na međugorskom brdu, kad u pustoši toga brda
Gospu mogu sam vidjeti kako dolazi u pustoš ovoga svijeta!
TJEDNA INVENTURA
