U Večernjem listu u posljednjih desetak dana izuzetnu smo pažnju posvetili analizi prijedloga Zakona o poticanju zapošljavanja koji je pripremio ministar Mirando Mrsić. Procijenili smo da je u zemlji u kojoj broj nezaposlenih ide prema 350 tisuća pitanje poticanja zapošljavanja najvažnija društvena tema.
Najviše pažnje posvetili smo najkotroverznijem dijelu prijedloga – poticanju zapošljavanja mladih bez naknade za rad i izazvali smo snažne reakcije opće, stručne i poduzetničke javnosti. Preciznije, država bi mladima plaćala 1600 kuna, a poslodavac mirovinsko osiguranje. Iako smo očekivali da će taj kontroverzni Mrsićev prijedlog dobiti široku podršku poduzetnika, iznenadili su nas telefonski pozivi u kojima su iskusni i ugledni menadžeri prema radu visokoobrazovanih bez naknade bili jako rezervirani. Jedan ugledni poduzetnik tako nas je upozorio da je rad bez naknade, prema njegovu mišljenju, zapravo nepravedan pokušaj zaobilaženja nefleksibilnog Zakona u radu. Uvjeren je da je ta Mrsićeva mjera možda put na opasan teren interne devalvacije. U zemlji u kojoj ne možemo poticati izvoznu konkurentnost devalvacijom valute nešto se može učiniti internom devalvacijom, tj. dizanjem opće razine cijena i(ili) spuštanjem realne cijene rada. A jasno je da će Mrsićeva mjera, uz goleme rezervoare nezaposlene radne snage, pridonijeti spuštanju cijene rada.
Problem je u tome, smatra naš menadžer, u tome što će se rezati isključivo razina cijene rada u privatnom sektoru, dok će cijena rada u neučinkovitom i preskupom javnom sektoru, koji je premrežen kolektivnim ugovorima, ostati nedirnuta. Krećemo, dakle, u bitku, u daljnje iscrpljivanje radne snage iz privatnog sektora umjesto da nešto ozbiljno učinimo u javnom sektoru. Je li to alternativni put u grčki scenarij, upitao nas je ugledni poduzetnik! Hoće li sve nemoćniji zaposlenici privatnog sektora i dalje nositi jednako težak teret javnog sektora? Je li to put u duboko beznađe?
Nismo znali ponuditi odgovor, ali je sigurno da Zakon o poticanju zapošljavanja, koji bi mogao podići razinu nezaposlenosti u privatnom sektoru, u svojoj srži predstavlja opasnost.
Možda prema Mrsićevu zakonu i ne treba biti toliko kritičan. Pravi je problem s Mrsićevim zakonom, prema našem viđenju, u tome što nije dovoljno radikalan. Potrebno je poduzeti nešto puno jednostavnije, ali puno hrabrije. Nije li, primjerice, licemjerno govoriti o poticanju zapošljavanja, a ne govoriti o potrebi drastičnog smanjivanja cijene rada u Hrvatskoj kroz smanjivanje poreznog opterećenja prihoda od rada? Tužno je što su o potrebi smanjivanja stope poreza na dohodak u Hrvatskoj javno govorili najviše desni neoliberalni krugovi vezani uz kontroverzni Adriatic institut.
Zašto u Hrvatskoj ne bi hrabro povećali neoporezivu osnovicu kod poreza na dohodak na 5000 kuna te uveli jednu ili dvije stope poreza na dohodak od najviše 20 posto. Porez na dohodak nije preznačajan proračunski prihod, oko dvije milijarde, ali će trpjeti proračuni gradova, ali kad bi se ozbiljno zarezalo u zdravstveni sustav, javne tvrtke i državnu birokraciju, i ta bi se rupa zatvorila. Uz to, vlada bi hitno trebala ispregovarati, odmah nakon snižavanja poreza na dohodak, zadržavanje plaća u javnom sektoru na istoj neto razini. Na taj bi se način privatnom sektoru uštedio golem novac jer je zapravo privatni sektor taj koji mora isfinancirati i sve te poreze koji zaposleni u javnom sektoru i državnim tvrtkama uplaćuju u državni proračun. Što se tiče privatnog sektora, u njemu bi tržište samoreguliralo omjer koliko bi oslobođenog novca pripalo zaposlenicima, a koliko poslodavcima.
Ukratko, jedna takva mjera sigurno bi dovela do eksplozije zapošljavanja. No, imaju li političari i njihovi ekonomski savjetnici hrabrosti za pravi zaokret.
Nemaju. Oni će se kladiti na “sigurno” i ziheraštvom riskirati budućnost.
