Predsjednik SDSS-a Vojislav Stanimirović potvrdio je novinarima da njegova stranka nije zadovoljna ponuđenim mjestom ministra europskih integracija. Ako je točna medijska interpretacija onog što je Stanimirović rekao, tu bi stranku zadovoljilo tek potpredsjedničko mjesto u vladi.
Stanimirović se ovim prilično izložio ne samo prema reliktima otvorenog i prikrivenog hrvatskog nacionalizma nego i prema logici izborne matematike. Ako stranka s tri osvojena mandata uzima mjesto potpredsjednika, u karikiranoj analogiji stranka sa 66 mandata mogla bi imati 22 potpredsjednika vlade.
Ono što bi u njegovu istupu, međutim, u prvom redu trebalo cijeniti, moglo bi se nazvati igrom otvorenih karata. Ostale stranke još su u fazi prilično prozirne poze. Prave se da su im mjesta u vladi gotovo nevažna. Krajnje je neuvjerljivo kad se govori da podjela resora još uopće nije na dnevnom redu iako stranke već tjednima pregovaraju o budućoj koaliciji.
Izvan je svake logike na primjer da stranka koja donosi dugoročnu strategiju razvoja poljoprivrede nema pretenzija na “seoski” resor, a jednako je nelogično i da ostale potencijalne članice koalicije nemaju jasnu predodžbu o tome s kojeg bi mjesta u vladi najlakše realizirale svoje političke ciljeve.
Svatko tko aktivno izlazi na izbore, valjda to čini u nadi da će dobiti priliku za vlast, i stvar je poštovanja prema javnosti da je se u tom pogledu ne farba. Ako bismo iz dosadašnjeg tijeka pregovora izvlačili glavne karakteristike, Stanimirovićeva je izjava pozitivan otklon od nepotrebne mistifikacije. Druga je zajednička crta dosadašnjih pregovora da oni nužno vode većoj vladi.
No prilično je svejedno hoće li vlada imati 13 ili 16 ministara. U dosadašnjem mandatu zašparalo se na nekoliko ministarskih mjesta ujedinjavanjem nekoliko resora, ali onda su na bivša ministarska mjesta zasjeli tek nešto jeftiniji državni tajnici i ministarski pomoćnici. Mala vlada ne donosi nužno velike uštede. Ministri koji su bili na čelu glomaznih resora, s današnjim bi iskustvom vjerojatno lobirali za drugačije ustrojstvo vlade. Teško da je Kalmeta ikad bio oduševljen što su pod njegovom ingerencijom i more i turizam i promet i razvoj.
Treća je karakteristika ovih pregovora to što oni ponovno, čini se, vode tome da šefovi stranaka neće osobno sudjelovati u izvršnoj vlasti, što će novome premijeru sasvim sigurno otežati situaciju. Iskustvo govori da se ministri u takvoj situaciji identificiraju s vladom i u neku ruku udaljuju od stranke, što je za HSLS jednom već završilo kobno. Ne uđe li Friščić u vladu, nego recimo postane potpredsjednik Sabora, HSS će se izložiti istom problemu.
Četvrto, na što se pri sastavljajnju vlada ponekad zaboravlja, jest da se od ministara ipak očekuje da imaju i stručni i moralni ugled, da imaju integritet uz pomoć kojeg će se moći oduprijeti pritiscima. Onima izvana, a možda i onima iz vlastitih stranaka. Kako bi itko izvan tih kriterija mogao biti, na primjer, dobar ministar pravosuđa? Ili ministar unutarnjih poslova?
Stranke koje ovih dana iza trostrukih vrata pregovaraju o podjeli resora trebalo bi podsjetiti da ministarska pozicija ne donosi samo moć, utjecaj i budžet državnog novca. Ministar je odgovoran za sve osobe i postupke unutar svog resora, on je po definiciji “za sve kriv”, a malo kad će doživjeti priznanje.
Ministar je na dužnosti 24 sata i teško da će moći koristiti bilo kakvo pravo na privatnost. Uza sve apetite na ministarske pozicije, trebalo bi ukalkulirati i te činjenice.
Otvori KEKS Pay
