Sjede trojica hrvatskih pisaca Pod zidom i iz orošenih čaša na stalku piju hladno bijelo vino. Vrlo su cijenjeni, čitani, voljeni i nagrađivani. Sjede na proljetnom suncu i bistre prevažne kulturne i političke teme nacionalnog ranga. Iz trbuha Dolca dopre poneki neugodan miris - kraj je radnog vremena i tržnica se čisti - no trojac to jedva primjećuje, okupiran teškim brigama o sudbini države, nacije i Čovjeka (ne pod vonjem gnjilog karfiola s tržnice, nego) pod zvijezdama.
Sve što ih okružuje i što im smrdi pod nosom nebitno je, sitno, zanemarljivo, u usporedbi s veličinom drame što su je upravo rastvorili. Sjede za malim stolom pred bircuzom usred Zagreba i nikako da se načude ležernosti ljudi koji natovareni najlon vrećicama promiču pokraj njih, fatalno nesvjesni ozbiljnosti trenutka. S mješavinom mrzovolje i suzdržane radosti dočekuju starog kolegu i prijatelja kojeg dugo nisu vidjeli, a koji se tu, i on s nekakvom vrećicom u ruci, odnekud stvorio baš u trenutku kad se pred bircom zapodjela dragocjena rasprava o utjecaju građanskog rata u Siriji, grčkih dugova i moguće pobjede Putina na izborima u Rusiji na ishod izbora za predsjednika HDZ-a.
- Otkud ti? - palo je pitanje od nekoga za stolom, na koje je pridošli umorno odgovorio: - Pošao sam kupiti hlače.
Trojica hrvatskih pisaca koji su Pod zidom u Zagrebu, udubljeni u hrvatske, europske, globalne i općeljudske probleme, pili bijelo vino, bili su užasnuti. Svijet se ruši, puca, nestaje kao da je od suhog pijeska, a on kupuje hlače!
Preneraženi analitičari velikih tema nisu znali što bi, pa su kolegu koji je pošao kupiti hlače stali zafrkavati kao da se Pod zidom pojavio u gaćama. Nisu mogli doći k sebi od iznenađenja izazvanog provalom običnog života u sudbinske sfere koje su ih zaokupljale. I koje su smatrali jedinima dostojnima pažnje. Nešto tako jednostavno životno kao što je kupnja novih hlača u njihovoj je grandioznoj zabrinutosti bilo ravno diverziji!
Uopće, gubitak smisla i osjećaja za običan život možda je najpogubnija boljetica današnjeg hrvatskog društva. Gotovo sve što je obično, jednostavno, svakodnevno, životno, javno se označava kao čudačko.
Jesu li naši mljekari imali pravo kad su se nedavno pobunili, u ovome kontekstu nije važno, no, pogleda li se kako su prikazani i opisani u javnosti, vidjet će se da su od njih gore prošla tek podzemna čudovišta H. G. Wellsa iz “Vremenskog stroja”. Samo zato što rade nešto što običan svijet radi tisućama godina: snaže štale i muzu krave. Da se uhvate za glave, namršte, izjave da su zabrinuti za svjetsku populaciju pustinjskih lisica i odu se u to ime izbljuvati u HNK ili pomokriti pred Markovom crkvom, vrata hrvatske elite bila bi im širom otvorena. A oni uporno žive svoj život, tj. muzu krave (i kupuju hlače).
Ako se okolo producirate kao “maneken hrvatske panike” (V. Tenžera) i, recimo, širite strah od “lančanih poskupljenja”, vi ste moderan čovjek. Ako se ne date uplašiti, odete u dućan i na sniženju kupite hlače, vi ste običnost za podsmijeh pred svakim hrvatskim bircom.
To je naš najveći problem. Ali takvi, nelustrirani društveni djelatnici, redom nostalgičari za bivšom državom (ali to ih ne spriječava da grabe i rovare) i ostali dežurni katastrofičari redovito dobijaju udarne medijske termine...