Zlikovci su se svi razbježali po moru. Čak ni finale Svjetskog prvenstva nismo gledali zajedno. Svatko je otišao na svoju stranu i samo sam ja ostao na paklenski užarenom asfaltu. Grad je disao svoj teški, ljetni ritam, prolaznici su lovili tanke sjene drvoreda i izduženih zgrada, smucali se uza zid, oznojenih i izmučenih lica uskakali u haustore kao da bježe od očekivane granate.
Nikada nisam prepoznavao romantiku ljeta, silovane odlaske na more, guranje na prenatrpanim plažama, gdje se leševi nehajno isprepliću s kupačima i nitko da bi trepnuo, nitko ne želi ni minutu zajamčenog prava na sunce i more žrtvovati zbog nekog nesretnika po kojeg mrtvozornik ili hitna uporno odbijaju doći.
Dovedeni smo do stupnja u kojem nas se nečija nesreća počinje ticati jedino ako najneposrednije ugrozi našu otupjelost. Ni finale me nije mogao razveseliti. Nisam vjerovao milijunašima na terenu.
Nisam vjerovao da mogu igrati nogomet. Oni su nogomet radili. S tim parama u džepu bilo bi ludo očekivati da tu ima strasti iskrenog nadigravanja. Sve je otišlo u krivom smjeru. Filozofija nogometa kao igre je dati gol, filozofija nogometa kao posla je ne primiti gol. Zabiješ osam golova i postaneš svjetski prvak. Fuj. Onda je zazvonio mobitel.
– Jesi gledao? – Glava nije dugo izdržao u morskoj karanteni.
– Dosadno – odgovorio sam kratko jer sam nekako više bio sklon introspekciji.
– Ma ne mislim nogomet. Svečanost zatvaranja – sad sam već bio ozbiljno zabrinut da će mi ekipa početi gledati i umjetničko klizanje.
– Ti to mene jebuckaš? – pitao sam s nadom da će odgovor biti potvrdan.
– Spektakularno – uzvratio je, ne odgovorivši izravno na moje pitanje.
– Nisam gledao, al ajde da pokušam pogoditi kaj je bilo. Red pjesme, red plesa u kojima su nas upoznavali s nevjerojatnom tradicijom koju svaki domaćin nekog usranog međunarodnog natjecanja ima, onda su tu bili mladi koji su simbolizirali pokretima ovo ili ono, pa smo malo ubacili tehničkih detalja, lasera, vatrometa, e onda su došli i neki celebritiji i na kraju se sve slilo u rijeku opće ljubavi, tolerancije i mira – u dahu.
– Kaj sereš, pa gledao si – Glava je zazvučao uvrijeđen, a ja sam samo pritisnuo OFF i poslao Glavu u bezdan bežične telekomunikacije. Mobitel sam bacio preko sobe, u kut fotelje. Bio je to licemjeran potez bijesa. Pripazio sam da se prokletnik ne razbije. A Glava me iznervirao više od ljeta. Njegova sklonost tradiciji. Već 40 godina gledam ista sranja na tim otvaranjima i zatvaranjima, sletske vježbe paralizirane nemaštovitosti, natjecanja u broju i sirovoj ujednačenosti. Tradicija, rekli bi podanici kojima je to apriorno lijepo.
Nikome nikada nikakav oblik tradicije nije donio ništa dobrog. Svaka tradicija bila je zametak mogućeg povoda za sukob, tradicije su nosile tradicionalno mračne zakutke mržnji, strahova, savezništva, tradicije su tvorile osjećaj kolektivne pripadnosti gušenja individualnosti, po tradiciji smo se lakše orijentirali ako nismo imali vremena za vlastiti stav. Što je bila hrvatska tradicija? Pa mi smo tradicionalno narod koji je držao do svoje tradicije. Čak i ako je bila potpuno besmislena. Tako nam je i vjera postala tradicijom, a ne filozofskim izborom ili pravilom za ispravni život. Jedina tradicija koju sam ja priznavao bila je da me ljeto uvijek sjebe. Zato sam kalendar odmah okrenuo na listopad.
je isprepleli se zivi i mrtvi. croatia the land of zombies