Nije dobro. Ministar financija Slavko Linić, sudeći po onome što je izjavio na Hrvatskom radiju, predao se. U osnovi je rekao da će se protiv rasta duga “boriti” novim, izuzetno skupim zaduživanjem: “Da, car je gol. Mi dugove ne vraćamo, nego se opet zadužujemo da bismo zatvorili stare dugove. To je redoviti proces ove godine i evidentno je da milijarda i pol ovog puta neće biti dovoljna, već će trebati daleko više”, poručio je Linić i najavio da kreće u Ameriku te da je spreman platiti astronomsku cijenu duga, višu od 6,5 posto. Ako prevedemo taj politički metajezik ministra financija u prava, ogoljena značenja, onda bi to trebalo zvučati ovako: Piši kući propalo. Situacija je izvan kontrole. Ministar uz enorman deficit nema drugog izbora; kuća gori, a on gasi požar čašicama rakije.
Poseban je problem u tome što ministar Linić, u situaciji kad su ekonomski tijekovi pod takvim šokom da su dvije trećine nacionalnog gospodarstva u stanju vegetiranja, nastavlja eksperiment neinventivne i kompromiserske politike daljnjeg pojačavanja porezne presije i cijeđenja sve tanjih fiskalnih potencijala zemlje. Blokade malih dužnika za smiješno sitne iznose, kao i namjera da uništi postojeći sustav poticanja stambene štednje, samo su najnoviji dokazi da ministar financija puno bolje funkcionira u ulozi kočničara domaćeg gospodarstva nego vozača vizionara koji bi uz održiv set fiskalnih mjera znao automobil u kojem se svi vozimo prebaciti u višu brzinu. Dok mu svi dobronamjerni viču da krene jasnom i ravnom cestom odlučnih reformi te potom nagazi na papučicu gasa automobila koji se riješio svih nepotrebnih balasta, on uporno sluša partijske kolege koji ga tjeraju u mračne politikantske slijepe uličice s puno zavoja, a on koči, koči, koči... A čelo mu se znoji dok panično vrti volanom svjestan da će se zabiti u zid.
Što bismo, dakle, trebali poduzeti da se svi ne osjećamo kao što se osjeća ministar Linić – psihički loše. Rješenje je vrlo jednostavno: treba promijeniti ministra financija kao glavnog državnog fiskalnog vozača te za volan staviti neku drugu odlučniju osobu s više samokontrole, više znanja i manje tvrdoglavosti.
Imamo čak vrlo konkretan kadrovski prijedlog. Za ministra financija dovedimo stečajnog upravitelja Peveca Darka Šketa. Za to ima nekoliko razloga:
Prvo, Hrvatska je zrela za vođenje po principima kako se vodi stečajni postupak. Stoga bi dovođenje jednog od najboljih stečajnih upravitelja u zemlji za fiskalnog vođu bilo, simbolički gledano, odlična poruka javnosti, posebno onoj političkoj i politikantskoj.
Drugo, Šket se u Pevecu i više drugih stečajnih postupaka dokazao kao čovjek koji zna mirno i tiho voditi procese koji vode do poslovnih preporoda. Treba nam čovjek koji će se puno manje javno živcirati, svađati i galamiti te koji će donositi rezultate. Treba nam netko potpuno drugačiji od Linića koji je zaista pošteno uložio, primjerice, svu svoju energiju u pokušaj spašavanja nekih poduzeća (Dioki, Dalekovod...), ali nismo primijetili da je imao nekih rezultata.
I treće, treba nam netko tko je izvan višedesetljetnih političkih kuloara koji su se zatvorili u mentalne modele potpuno nepraktične neodlučnosti i nedostatka osjećaja za trenutak.
Jedno je, kao ministar Linić, biti svjestan ozbiljnosti stanja i tereta novih, skupljih zaduživanja, a potpuno je druga razina znati upravljati sustavom javnih financija u smjeru razvoja i smanjivanja ukupne razine duga u odnosu na BDP.
Ponovimo ono što smo rekli na početku: nije dobro. Jedna narodna poslovica o dugu kaže da su dobra vremena razdoblje kad se stvaraju dugovi koji će se vraćati u lošim vremenima. Čini se da se mi, s obzirom na spremnost plaćanja više cijene duga, i dalje ponašamo kao da nam je dobro, da živimo u dobrim vremenima. Zamislite koliko će nam onda biti loše kad dođu loša vremena.
>> Linić uopće ne mari za riječ stručnjaka, samo nasilno reže
