Zaleđe Zadra, Ravni kotari i u njima Nadinsko polje, najplodniji su dio sjeverne Dalmacije. Lakše je ondje pronaći nešto što ne uspijeva nego čega ima, a unatrag nekoliko godina Nadinsko je polje, od davnina znano i kao Nadinsko blato poznato i po vinogradima. Po vinu je Nadin postao poznat prije kojih deset godina kada je tamošnji vinar Šime Škaulj dobio 2012. godine srebrnog Decantera za cabernet sauvignon berbe 2010. Bio je to početak nove vinarske povijesti za mjesto koje je i 70-tih godina prošlog stoljeća znalo proizvesti grožđe za dobra vina. Da u Nadinu znaju praviti vina potvrdio je Željko Vrsaljko koji je nagradu za najbolje vino dobio 2012. na festivalu MUVINA u Bratislavi, zlatna je bila crna kupaža Nadinska rana.
U Českoj besedi imali smo prilike upoznati s organizatorom događaja Vjekoslavom Madunićem još dva nadinska vinara, Elvisa Nimčevića i Denisa Ožakovića. Njihove vinarije među mlađima su u kraju koji je svoje vinarstvo počeo oživljavati odmah nakon rata kada povratnici u kraj dobivaju priliku dobiti za obrađivanje do 2.5 hektara zemljišta kojim je do rata upravljao nekadašnji PK Zadar. Uporni radom na području koje se ne zove bez razloga Nadinskim blatom zamijenjeno je staro trsje grenachea, karinjana i drugih sorti a posađene svjetski popularne crne sorte poput merlota, cabernet sauvignona i syraha uz domaće bijele sorte poput maraštine i pošipa. Zaista to na Nadinskom polju nije bio lak zadatak, zemlja je ondje i u povijesti često poplavljivana na dosta položaja. Ali, kako nekako sreća uvijek isprati hrabre, velike poplave ondje nije bilo od 2014. godine, kako su nam vinari rekli na susretu u Šubićevoj ulici u Zagrebu. Naporan je rad nagradila i Zadarska županija koja je najprije odobrila ugovore o najmu zemljišta na deset godina da bi onda dopustila i otkup. A na toj je mikrolokaciji zadarskog zaleđa jedan poseban terroir, kako će pokazati vina koja su nam ponuđena na probanje.
Prva je bila Ožakovićeva Maraština berbe 2022. Ova nadinska obitelji vina radi znatno dulje nego bi sugerirale etikete na njihovim bocama. OPG imaju od 2004. godine, a i prije su proizvodili i prodaval otvorena vina. Prije dvije godine krenuli su s buteljiranjem. Ponuđena Maraština kvaliteta je drugačijih od vina iste sorte koja dolaze iz, recimo, susjednog zaleđa Šibenika. Lijepe žute boje s daškom zelene snažnija je i mineralnija, s nešto višim kiselinama. Denis Ožaković pripisao je to upravo terroiru koji može grožđu dati različite osobine i samo na 500 metara zračne udaljenosti. Prilično sigurno jer se radi o ekološkoj proizvodnji, dakle s minimumom intervencija i dodataka. Ožakovićeva Maraština dobro je vino, puno i s puno mineralnosti te s jasnim osobinama podneblja s kojeg dolazi. Sljedeći je bio Pošip Elvisa i Marka Nimčevića, jer vinariju vode braća, berbe 2022. Rekli bismo da smo rijetko vidjeli vino tako lijepe pojavnosti u čaši, zlatnožute boje koja obećaje puno a doista se dosta i dobije. Grožđe dolazi s 2.000 trsova koji su dijelom zamijenili trsove grenaša koji je bio zasadio njihov otac Miljenko.
Ovaj je Pošip prilično jak, 14,1 posto, no taj se alkohol ne osjeti u zaista lijepim voćnim cvjetnim aromama marelice i breskve u pratnji nešto biljnih mirisa što se sve pretapa u pitku slasnost doista odličnog vina. Degustaciju je vodio poznati sommelier Darko Lugarić koji je istakao i još jednu osobinu izgleda svojstvenu nadinskom terroiru, a to je lagana slanost. Zatim su pred nas stigli Rosei berbi 2022. godine, Ožakovićev od plavine te Nimčevićev od grenachea. Ožaković inače ima 11.000 trsova od kojih je plavine nešto manje od tisuću, tu su još i syrah te cabernet sauvignon uz pošip sa sličnim brojem trsova. Oba Rosea bila su zaista intenzivnih mirisa, onako lijepih kao kod svježih ruža. Ožakovićev je imao nešto više kiseline, opet dokaz osobine terroira, ali je vrlo decentan u alkoholu gdje se onda ovaj dobri otvara za nuđenje svojih okusa. Uglađeni Nimčevićev Rose nešto je jači, dobro balansiran, lagan i zaokružen te je grenache kojega i dalje imaju najviše, 5.400 trsova ovdje dobro iskorišten. Međutim, pravi su aduti oba vinara crna vina. Ožakovićev Merlot berbe 2021. 18 je mjeseci odležavan u barrique bačvama a tek mu slijedi buteljiranje. No, ovo vino pokazalo je visok potencijal starenja pa ne treba oklijevati te ga ostaviti koju godinu, možda i pet da bi dalo sve ono što može. Jer tu ima im i tamnog i bobičastog voća, pa i džemova uz nešto tanina. Merlot 2020. vidno je zrelije, tanini su, jasno, prisutni, voćne su arome složene, komplekne, struktura čvrsta. Zaista dobri proizvodi najambicioznijeg Ožakovićeva zasada, merlota ima 4.200 trsova.
Zatim su se u čaše spustile dvije kupaže Nimčevića, merlot i shiraz u jednakim omjerima berbe 2018. godine odležavane u barrique bačvama. Puna tamno crvena boja naznačuje vino intenzivnih nota što se vidi odmah u aromatici gdje je tamne čokolade, tamnog i šumskog voća, jasno i tanina te hrasta kroz laganu vaniliju. Jako vino no gdje alkohola samo primjetno ima u aromi a neće ometati niti u istraživanju okusa koji dobrim dijelom nastavljaju mirise. Zaista dobro vino gdje njegov nasljednik berbe 2022. koji još nije bio na odležavanju pokazuje možda i veći potencijal. Ova kupaža koja je još u inoxu uz svježinu iskazuje jednu dinamičnost te strukturiranost koja obećaje da će za koju godinu nakon odležavanja u hrastovim bačvama, oba vinara koriste dosta bačve od mađarskog hrasta sličnog slavonskog već i zbog podneblja na kojem je rastao, može biti jedno doista ozbiljno vino. Dodajmo i jedan značajan kuriozitet, u Nadinskom polju nisu odustali od stare autohtone dalmatinske sorte svrdlovine koju uz vinare Anića i Žužu imaju i Nimčevići. Dobro popodne s nadinskim vinarima.
