Mama, tata, sin i – fratar. Svega četiri (4!) stanovnika ima turističko mjesto! I to tu blizu metropole, na otoku Krku, o kojem smo ionako mislili da znamo više–manje sve. Prevarili smo se. U Glavotoku na Krku, na ovom dijelu koji gleda prema Belom na Cresu i tamo dalje prema Opatiji, žive samo u – jednoj kući. Obitelj Prendivoj, mama Ivanka, tata Alen i sin imaju jednog (jedinog) susjeda – padre Antu, koji je u samostanu sv. Marije. Franjevci trećoredci tu su u Glavotoku od 1468. godine. A ljeti, u ovo doba, na jednog stanovnika Glavotoka dođe i više od 300 gostiju! Na jednog domaćeg – šest autobusa turista dnevno. Zamislite to. Idemo prvo u mali privatni kamp obitelji Prendivoj, a zatim kod susjeda u moderan Eco Kamp Glavotok, u hlad hrastovih stabala, među turiste.
– Zimi nama nije pusto, već je mirno, uživamo! Imamo mali obiteljski kamp, zove se, a kako će drugačije "Mali raj", jer tu je zaista tako. Šezdeset turista prima naš kamp, imamo 20 mjesta. Nekad su moji djed i baka Mate i Dume, neki su baku zvali i Dinka, iznajmljivali sobe, a Nijemci koji su dolazili k njima, danas njihova djeca kod nas kampiraju. Dolazit će i njihova djeca, tko dođe, vraća nam se – priča Alen Prendivoj.
Nešto dalje u mjestu veći kamp. Priča je slična.
U kampu pola stoljeća
– Točno 54 ljeta ljetuje moja obitelj u kampu Glavotok, još od 1968. godine! Moji su roditelji, mama Mimica i tata Stjepan, ovamo dolazili sa sestrom dok je to bio robinzonski turizam, tu gdje je danas šank restorana, nekad je bila pumpa za vodu, a kruh je tek tu i tamo dolazio automobilom do Glavotoka – prepričava Tihomir Vrančić, koji svako ljeto, sa suprugom Davorkom i klincima, ljeto provodi u ovom miru i tišini.
Sanjin Barbalić (46), jedan od vlasnika kampa, govori:
– Naši dragi Vrančići ljetuju svakog ljeta na 277! Čuvamo im mjesto desetljećima. Inače, zemljište na kojem je kamp, kupio je stric moje none Anton Milohnić, cijenjeni liječnik koji je radio u Beču, a tu je želio izgraditi, prije više od stoljeća, kliniku za dišne bolesti jer je mikroklima sjajna. I restoran, ovaj ovdje, u njegovoj je kući! – pokazuje Barbalić, koji je domaći, bodul, rekli bi sami, a živi tu u blizini, u Milohnićima.
– Prvi šator je u kampu postavljen četiri godine prije nego je obitelj Vrančić došla, te 1964. godine bio je jedan Zagrepčanin, a u šatoru do dva Francuza! Eto, i tada su nam stranci dolazili – govori Barbalić.
Prva žena kampa Milena Dunato-Dombaj (57) provodi nas kampom i govori:
– Ljeti u mjesto od četvero ljudi dođe i do 1300 turista, većina ovdje k nama u kamp, u dio koji njih četvero zovu "Punta lokve". Prvi smo u zemlji postali eko-kamp, prvi smo imali i biljni pročišćivač otpadnih voda, još devedesetih, dok ni gradovi to nisu imali, a posljednjih godina, dok nam voda nije stigla, sami smo desalinizirali more, dnevno i 50.000 boca pitke vode punili od mora. To u zemlji, u turističkim objektima, nema nitko – objašnjava veselo gospođa Dunato-Dombaj.
U kampu je 36 mobilnih kućica, mala pekarnica, restoran Glavotok, Beach bar Punta lokve, piju se kokteli. Imaju i plažu za pse, ali i igralište za četveronožne goste s repom, a animatorice ovdje Nijemce, koji su većinom gosti, uče čak i hrvatski, pričaju im o glagoljici, baštini, Frankopanima... Za noć za dvoje, VIP parcela sa strujom stoji večeras 640 kuna.
Gore u mjestima Lindarići, Milohnići i Brzacu pričaju domaći o crkvi svetog Krševana.
– Navodno su se tamo na groblju ukopavali okomito! Bez lijesa. Zbog uštede prostora. To je priča koju slušamo generacijama, ali nitko nije išao provjeravati. Naš je susjed Ivan nekad radio dolje u kampu, a sad je jedan od najmlađih ribara, jutros je na parangal uhvatio osliće i molete, tamo između Belog i Grote, sad smo to i ručali. A štos je da je nekadašnji kuhar, danas ribar, doselio iz Zadra zbog – ljubavi. Tu mu je supruga, naša – prenose u Milohnićima.
Treba nas pronaći
Glavotok je čaroban. Mir, tišina, hladovina... Tu više ni ne treba. Po kruh se ide gore u Milohniće, u malu butigu, a za sve ostalo u Malinsku ili Krk. Ima otprilike dvadeset minuta vožnje. U Glavotoku zovu goste:
– Za nas, iako smo tu desetljećima, rijetki su i čuli. Tko nas nađe, taj se vraća. Ne ide nikamo dalje. Ali, treba nas pronaći...
Tu je netko lud - pa većina mjesta na toj bodovnoj listi su betonare uz uništenu obalu, ruše se borici da bi netko izgradio betonaru zgradurinu da može rentat apartmane, najvrijednije na obali je borik i zeleni pojas - eko revolucija a mi prodajemo beton sa par metara ružne obale i nekoliko tamarise ispred ružnih kuća.