Gradić tisuću brežuljaka, vinskih cesta, vinograda te – kosog tornja crkve vidljivog golim okom krije sjajne turističke priče koje dosad nismo znali. Iz prve ruke, domaći otkrivaju:
– Ludwig van Beethoven pio je pred 200 godina našu kraljevinu, a tu se po ovim klijetima kao klinac igrao i Bela IV.
Samuraji šanka i vatrene kugle
Mladen Houška, nekadašnji ravnatelj Muzeja Sveti Ivan Zelina te povjesničar koji je napisao dvadesetak knjiga o svom kraju, objašnjava:
– Priča je istinita, Beethoven je živio u Beču te se tamo družio s groficom Annom Marijom Erdődy rođenom Von Niczky koja je u našem kraju imala dvorac u Paukovcu. Njoj je Beethoven posvetio neka svoja djela, a ona ga je opskrbljivala vinom te mu i financijski pomagala. U svom dnevniku 1814. godine Beethoven je zapisao: "Upravo sam dobio 34 boce vina od grofice Erdödy, jedan sanduk je kod mene, a još je 15 butelja u sluškinjinoj sobi" – govori Houška, pa u šali dodaje:
– Šale se zlobnici da je od kraljevine izgubio sluh, ali to nije točno, jer ga je počeo gubiti dva desetljeća prije, kao tridesetogodišnjak... Ponosni smo i na činjenice kako je Bela IV., dok je bio dijete, prije dolaska Tatara, s ocem Andrijom dolazio kod kneza Vratislava u naš kraj, pisao je Bela i sam o tome, pa znamo i da je odrastao u prigorskim kletima, a u kojima se točila imbrina, odnosno kraljevina – dodaje Houška, koji upravo piše knjigu "Zelinske priče povjesnice", a i prvi je čovjek udruge Vitezovi zelinski.
– Mi vitezovi smo godinama po originalnim nacrtima gradili srednjovjekovna oružja ne bi li proširili tradiciju Zelingrada iz 13. stoljeća. Napravili smo tri katapulta, zatim "trebušet" s kakvom se osvajao Jeruzalem, rimsko oružje "balistu" koje ima strijele duge dva metra, pa i "navalnog ovna" s kakvim se nekad udaralo u drvena vrata. Mnogi su ih vidjeli na nizu viteških turnira, po tim smo oružjima poznati, a osim željeznih dnevnih kugli, izradili smo i vatrene kugle, koje noću izgledaju impresivno – kaže Houška.
Književnik Marijan Grakalić, nekad novinar Poleta, Danasa, Starta, Nina, Večernjaka, koji je svojedobno prvi s ovih prostora intervjuirao Dalaj Lamu (!), zelinskim krajem provodi goste pišući haiku.
– "Samuraji šanka" moja je knjiga haiku pjesama o Zelini i Prigorju, a koja se ovih dana u Tokiju prevodi i na japanski. Riječ je o duhovnim uputama za vitezove čaše u zelinskom kraju i srednjoj Europi, ali i šire. Vinogradi i klijeti su neodvojivi sa životom ovdje, a vrijeme teče sporije za razliku od onoga u metropoli. Imamo vremena jedni za druge, imamo vremena za goste. Prisna je atmosfera, a turizam ionako nisu puste kuće i bregi, već mi, ljudi... – govori Grakalić pa recitira haiku "O gemištu".
– "Nakrivil se Mjesec/gemišt je bil hladan/duša prešla na jezik". Evo drugi haiku "O moštu" "U bačvi diše/nije voda, ali nije vino/al je fino". Vino priča o čežnji, putovanjima, bregima, vinogradu, djetinjstvu... Zelina i kapljice su neraskidivo vezani, a pjesma dođe spontano.
Vino u ovom kraju umjetnicima služi i za – slikanje.
– Umjetnik Ivan Kiš obnovio je čudesnu tehniku slikanja vinom "vinorel", a poznate su slikarske kolonije gdje se slika isključivo domaćim vinom, i pejsaži, arhitektura, portreti. Imamo i dvije galerije, na Pučkom otvorenom učilištu te Galeriju Sveti Ivan Zelina, u kojoj često izlaže naš majstore računalne grafike Vilko Žiljak, a gosti dolaze na izložbe iz Japana, Indije, Amerike.
Vinske ceste i hokej
Što turisti može raditi u kraju?
– Jesti i piti! Ali i planinariti, napravljen je makadamski put do Planinarskog doma Kladeščica, niz je crkava i kapela, streljana Čegci, šarani se hvataju na jezeru Mokrica, niz je quad ruta, a najpoznatiji smo po vinskoj cesti i vinarima Kos – Jurišić, Puhelek – Purek, Vina Kos, Branimir Žigrović, Jarec Kure, gdje se vina mogu i degustirati. Divan je pogled i kod Hrupeca, pogotovo ako je u ruci – kupica – govore domaći.
Radovan Brlečić, dugogodišnji bivši predsjednik Hokej kluba Zelina, sporta po kojem su u ovom kraju poznati po cijeloj Europi dodaje:
– Prvi smo klub koji je igrao pod hrvatskom zastavom! I to u Beču, 1991. godine. Zbog hokeja su našim krajem dolazili i iz Engleske, Švicarske, Španjolske i Portugala. I svima se tu dopalo! Pa kak' i neće...
