Što je more bez ribe? Zagrebačko more u kojem (nadamo se) i dalje pliva kultni som Jura, dobilo je napokon pravi morski riblji restoran, svojevrsnu riblju gostionicu, koju su otvorili – sami kvarnerski ribari. Riblja jarunska priča počinje u – “Maloj ribi”. U glavnim su ulogama oslić, patarača, grdobina, šanpjer, škarpina, zubatac, brancin, lignje s koće, škampi, gof, kokot, romb, morski psi...
– Mala riba, vela sreća... – govore na jezeru, u nekadašnjem restoranu “Leut” koji je više od desetljeća zjapio prazan. Sjajna vijest, jer ova je pozicija, točno preko puta jarunskih tribina, oduvijek bila idealna za restoran, a dugo tu nitko nije sjeo... Vrata su, sada, opet otvorena, zapad metropole ima još jedan gastronomski adut. – Ništa pretenciozno, mirno, obiteljska atmosfera, a fino, domaće, friško ulovljeno i pristupačno. To je “Mala riba” – govori ribareva kći Karla Mikičić u novome zagrebačkom restoranu.
Dvije ribarske obitelji udružile su mreže, provele su tisuće noći koćareći na otvorenome moru, a dok su dečki hvatali, na kopnu je ostatak obitelji – pripremao ribu gostima. Posljednjih 14 godina ulov s njihovih koća stizao je u konobu “Mala riba” u Matuljima, a odnedavno stiže i u “Malu ribu” u Zagrebu. – Restoran u Matuljima je dobio ime po ulovima prvih koća kako bismo manju koćarsku ribu približili gostima, a isto ime nosi sada i restoran u Zagrebu – kazuje ribareva kći Karla Mikičić, čija je obitelj iz riječkog kvarta Kozala, nedaleko od Trsatskog kaštela.
– Ribarski posao nije lak, priroda snagu dokazuje na moru. Kad krene nevrijeme, pogotovo na otvorenome moru, zna biti itekako ružno, valovi sežu i do osam metara koji prelaze preko palube. Zna se dogoditi i da se koća od valova i ne vidi. Biti na moru itekako zna biti opasno, često su mornari s obiteljskih koća spašavali unesrećene, pomagali u nevolji – kaže Karla pa dodaje: – Tu se, u “Maloj ribi”, ne može dogoditi da u kuhinji nemamo ribe! Iz prve je ruke... I možemo gostu zaista reći za svaku ribu tko ju je, gdje i kada uhvatio! Pa čak i na – kojem brodu je riba uhvaćena – govori ponosno Karla Mikičić.
Tu na Jarunu, na zidovima, o desetljećima ribarstva svjedoče i fotografije. Nije sve rekla-kazala, lijepo se vide i ulovljene grdobine veće od dva metra, obiteljske koće, ribarski pothvati, pa čak i sami dijelovi njihove prve koće – fenjeri, držači mapa, šestari, brodska zvona za uzbunu, svjetla s palube...
– “Mala riba”, koja u Matuljima radi već 14 godina, bila je predložak za restoran u Zagrebu. Ponosni smo što je Zdravko Tomšić, vrhunski chef čiji se potpis vidi na tanjurima najboljih hrvatskih restorana, pomogao na noge postaviti taj prvi bistro, a i danas je ovdje, među nama, pomaže u savjetima, dobri je duh “Male ribe” od njezina starta – govore u kuhinji.
Interijer prostora je gotovo identičan onome na Kvarneru, a zaštitni su znak – talijanski oslikani tanjuri na zidovima. – Tanjura je više od 160, i neprestano dolaze novi, ručno su oslikani, a nema tog gosta koji se za njih ne zainteresira. Zgodno je i što smo, kada smo uređivali, odlučili kako ćemo i dalje koristiti drvene stolove iz restorana “Leut”, koji su niz godina u prašini stajali u ovom prostoru, a da za njima nitko nije sjedio, čekali su svoje goste. Poštovali smo jarunsku tradiciju, restaurirali ih, i eto ih, danas bliješte – dodaju na Aleji Matije Ljubeka.
Otvorili su prije nekoliko mjeseci – 13. lipnja. Bio je petak... – Sretan dan za nas! Petak 13., ali toga je dana bio Blagdan svetog Ante, odnosno Antuna Padovanskog, sveca svega svijeta, i on nas spašava! Zaštitnik je siromaha, potlačenih, putnika, djece, zaljubljenih, neudanih djevojaka, trudnica i žena, ali i – mornara!
Tko su bili prvi gosti? – Mnogi su se susjedi, a ovdje uz veslačku stazu oko jezera šeću tisuće ljudi, svakodnevno interesirali i pitali: “A kad ćete otvoriti?” Tog sam četvrtka susjedu rekla: “Otvaramo sutra.” I susjed se u petak pojavio čim su se vrata “Male ribe”, oko podneva, prvi put otvorila. Došao je taj prvi gost s kćeri, sjeli su tamo pokraj zelene vitrine te naručili “Fritto misto”. Riječ je o jelu koje je sitna miješana riba, oslić, patarača, trlja i kozice. Pojeli su i rekli: “Jako fino!” Vraćaju se ti naši prvi gosti svako malo, bili su i neki dan – govori Karla Mikičić.
Na meniju “Male ribe” su ragu od sipe ili hobotnice s palentom, buzara od dagnji, tripice od grdobine s fažolom, rižoto sa škampima ili sipom, lignje iz koće, lignje iz mreže, brudet s palentom, škampi na žaru, a među prilozima i – broskva na dalmatinski s krumpirom. – Tripice od grdobine su jelo koje ćete malogdje pronaći. Uzimamo opnu želuca, ali ne od janjeta, već od velikih grdobina, koja se već u moru očisti. Mi je ovdje kuhamo te radimo tripice, odnosno fileke, dropce, škembiće, burage, vampe, tko ih kako zove. Uz njih ide malo fažola, a idealno je dodati i malo chillija,koji gosta čeka na stolu – govore u restoranu.
Na tanjuru gof na žaru, riba se ovdje peče na čistom žaru, na drvenom ugljenu, ne priprema se na ploči, a stiže i crni rižot od jadranske sipe. – U pripremi crnog rižota od sipe ključan je temeljac jer samo crnilo ne daje željeni okus. U temeljac, osim sipe, idu i luk, mrkva, celer... – govore u kuhinji.
Riblji žgvacet im je forte, riječ je o ribi koja je kuhana u domaćemu maslinovu ulju i malvaziji Pilato, inače vinu kuće. Vino koje se toči gostima ide i u kuhinjski lonac. – Žgvacet pripremamo na starinski, tradicionalni način, kakav je već stotinama godina. Začini, kapare,
masline i – raža, patarača, grdobina i nekoliko škampa. Riba je tek termički obrađena kako bi se zadržala svježina, kako bi ostala mekana, ali i da u umaku od maslinovog ulja ostanu svi njezini okus, da ne ispare... Klasični je to mediteranski okus koji poznajemo, a idealno je poslije potoćati kruh u ono što je ostalo – govore u kuhinji.
Atrakcija je, zaštitni znak “Male ribe” – riblja vitrina. U njoj gost može vidjeti predjela te izabrati ribu koju će mu u kuhinji pripremiti. Ima tu u vitrini raznih maštovitih kombinacija za predjelo, poput mahuna u kremi od senfa s kozicama, mariniranih trljica u limunu li naranči, salata od muzgavaca, graha s kozicama, boba u kremi od feta sira s lignjama. Riblja juha je bogata, puna je bijele ribe, ima u njoj i škampa, kozica, dagnji, sve što je s Jadrana stiglo u kuhinju, ovdje nedaleko od tramvajskog okretišta Vrbani.
Kao desert poslužuju profiterol, šuplje tijesto u obliku kruga koje se puni slastičarskom kremom od vanilije ili čokolade te polijeva preljevom, a koji se često pogrešno poistovjećuje s – princes-krafnama. – Kovač i zubatac razvikana su riba. Imamo je i mi u ponudi, friško uhvaćenu, no svaka se riba može tako pripremiti ako kuhar zna što radi, da bude čak i bolja od tih najskupljih. Uostalom, najfinija je, i za jelo i za guštanje, upravo mala riba. Zato smo mi tu, dođite, probajte, znamo što radimo...
Otvori KEKS Pay
Niti je vrhunsko niti je pristupaćno. Cijene kao da ste u Nici ili St. Tropes.u. A prića ke da je to od "prve" ruke , riba s koće ili od prvog ulovljenog. A cijene nabijene do neba. Plus nije baš usluga na visini , osoblje , konobari ne znaju ni sami što nude. Mala riba je šuplja prića , navlakuša.