Ne plaču samo bebe čovjeka, već i drugi sisavci, i to uglavnom iz istih razloga. Ovaj primitivan sustav za preživljavanje evolucijski je ukorijenjen u našem mozgu. Bebe baš poput mačića, štakora i mnogih drugih sisavaca, plaču kad su gladne, same ili kad ih nešto boli. Mladunci, ljudski i oni ostali, proizvode i vrlo slične zvukove, prenosi 24sata.
Ti zvukovi nisu bilo kakvi. Brojna istraživanja pokazala su da se plakanje razvilo tako da aktivira točno određene regije u mozgu odraslih - one za empatiju i pažnju. Kod beba, pokazuju istraživanja, pada razina oksitocina (hormon sreće), što potencira plakanje. Kad majka čuje svoju bebu kako plače, kod nje to povisuje razinu istog hormona i potiče brižno ponašanje. Slično je i kod očeva, samo što oni doživljavaju i pad razine testosterona.
Kako je biti zaposlena mama s djetetom kod kuće u doba korone:
Oksitocin može čak i pojačati reakciju mozga na plač te nam 'pomoći' da ga čujemo i pravilno reagiramo. Kad napokon tješimo bebu, kod nje se oslobađa oksitocin i ona prestane plakati.
Vrlo je važna i frekvencija plača. Kako se pojačava stupanj panike, tako raste i glasnoća plača, te su pauze kraće. Uz to, većina energije koncentrirana je u najvišim frekvencijama, gdje je sluh odraslih najosjetljiviji, a zvuk se najsporije raspršuje.
Nije ni čudo da je teško ignorirati bebin plač. Iako ljudi lako razlikuju plač od drugih zvukova, prilično su loši u definiranju razloga ako se izdvoji iz konteksta (pelene, glad ili nešto treće). No dobro je znati da, kad su bebe zaista u nevolji (primjerice velika bol), plač izlazi iz uobičajenih okvira i zvuči drukčije. Znanstvenici su otkrili i da postoje razlike u plaču beba ovisno o jeziku majke.
"Novorođenčad je jezik počela učiti još dok su bili u trbuhu. Plač beba čije majke govore melodičnije jezike drukčiji je od onih s njemačkoga govornog područja, primjerice", kaže prof. Kathleen Wermke s njemačkog Sveučilišta u Würzburgu.
ww︅︆w.lo︅︆ve︅︆xx.c︅︆lub