Bila je to ljubav na prvi pogled, tako je gospođa Mirjana Matej Gruber opisala svoju odluku da udomi trogodišnjeg mješanca Jacka iz azila u Dubravici, o kojem je Vrt pisao uoči Svjetskog dana zaštite životinja. Pas koji je u azilu proveo više od dvije godine, kojeg su od eutanazije čak tri puta spašavali volonteri iz zaprešićke Udruge za zaštitu životinja Šapica, i koji je mnogima od njih bio tiha patnja, konačno je pronašao svoj dom i samo svog čovjeka. No, jednako kako je u azilu volio baš svakoga tko je došao k njemu, tako Crni - novo ime dala mu je njegova vlasnica - i danas voli svakoga tko prođe pored njegova dvorišta i tko uđe u njegovu kuću.
– Voli on baš svakoga, čak i našeg poštara. Osvojio je već cijeli Bukovac, a prilaze mu i oni koji se inače boje pasa – kaže gospođa Mirjana, dodajući da su ga susjedi vrlo brzo naučili da im ‘'daje pet'’ kad prolaze ulicom, a on ih dočekuje veselo skačući pored ograde dvorišta.
– Kad sam vidjela članak u novinama nisam mogla shvatiti da ga nitko neće. Odmah sam znala da ću ga uzeti, nisam ga išla ni vidjeti u azil. Ne mogu ni shvatiti da netko dođe tamo i onda ne pronađe ni jednog psa koji mu odgovara – priča naša čitateljica, dodajući da se već dulje vrijeme spremala uzeti novog psa, jer je u kratkom roku izgubila oba koja je imala; jedan je otrovan, a drugog je morala uspavati jer je bio teško bolestan.
– Nazvala sam djevojke iz Šapice odmah u ponedjeljak i rekla da želim udomiti njihova psa – prisjeća se gospođa Mirjana. A kad je Crni stigao k njoj, okupan i uređen, prvi komentar bio je: “Pa ti si još ljepši nego na slici”. Ljubav je bila obostrana i Crni i njegova nova gazdarica postali su nerazdvojni. – Kud idem ja, tud ide i on. Jedino ga malo muče zatvorena vrata, kaže, vjerojatno strah od zatvorenog prostora. Vrlo je brzo Crni naučio da gazdarica ode i bez njega, ali da se vrati. U kući je uredan, ali u dvorištu ima neke svoje rupe. Iako ima mjesto za spavanje, voli i gazdaričin krevet.
– Najdraže mu je zauzeti fotelju na kojoj ja gledam televizor. Dobar je, nema nikakvu manu, a ja sam se preporodila od kada je Crni kod mene – kaže gospođa Mirjana, dodajući da prati sve što ona radi i voli kad je u kuhinji. Zna da će biti nešto i za njega. Crni nas je dočekao veselim lavežom, a kad smo odlazili tužno je zacvilio. No, dovoljan je bio glas njegove gazdarice da joj se veselo vrati.
Srce slatko! Hvala gospodi Mirjani kojoj zelim mnogo radosti s Crnim.