– Ali, mama, pa sve cure to rade – zaiskrile su suze u očima jedanaestogodišnje Ane kad je mama Jasmina odlučila: “Poslije škole više nema obilaska dućana. Kraj rasprave”.
– Ali nismo ništa loše radile, samo smo hodale po dućanima i gledale robu. Zanima nas što sve ima. Ja sam gledala hlače – pokušala je petašica još jednom.
Brzi prstići
Mama se nije dala pokolebati; za dućane, odjeću i modu u jedanaestoj je puno prerano. Permda su u tadašnjem Aninom 5c, kako je Ana mami i poslije često ponavljala, sve cure uistinu redovito obilazile trgovine. Škola je u središtu grada, trgovine na dohvat ruke i grupice od po četiri, pet najboljih prijateljica obvezno poslije nastave odlaze napasati oči gladne novih majica, hlača, tunika... u Tally Weill, Top Shop, Miss Selfridge... Odvažnije s vremenom kreću i do trgovačkih centara izvan samog gradskog središta.
Male šopingholičarke, najčešće praznih džepova, ali s puno entuzijazma, u dućanima neumorno pretražuju police. Nerijetko sve dotle dok su prodavačice spremne to tolerirati. Iza njih, uvjerile su se mnogo puta, ostaje puno posla da se isprevrtana odjeća opet dovede u red. Ili i ne ostane baš sve; šopingholičarke već u 11. ili 12., iako bez novca, ne odole baš svaki put i prsti katkad budu duži od pameti.
– U Aninu razredu bila je i jedna djevojčica koja je krala. Uhvaćena je u dm-u dok je pokušavala ukrasti umjetne trepavice – kazuje mama Jasmina koja je svoju kćer čak premjestila iz 5c.
– Bila sam zgrožena kad sam shvatila što im je glavna zanimacija poslije škole. Nisam mogla vjerovati i nimalo mi nije prihvatljivo da se djevojčice opterećuju odjećom, da im šminka nešto znači. Stupila sam u kontakt s roditeljima Aninih prijateljica. Neki su znali što nam djeca rade, neki ne, ali svi smo se složili da to mora prestati – kazuje mama Jasmina.
Ani je mama dva, tri prazna sata u danu, koliko su znale potrajati ekspedicije po dućanima, u međuvremenu ispunila raznim aktivnostima i neslavna je šoping-epizoda završena. No, mnoge druge Ane i dalje, izložene diktatu biti privlačan/imati/kupovati, iznova i iznova obilaze trgovine u trgovačkim centrima.
‘Svemoguća šminka’
– Najčešće su to grupice od pet, šest djevojčica, ali katkad ih bude i desetak. Nekad među njima bude i pokoji dječak. Po izgledu se vidi da su djeca tek zašla u tinejdžerske godine. Dolaze u poslijepodnevnim satima, dugo isprobavaju odjeću, kupe poneku sitnicu. I dolaze redovito, svaki dan. Rekla bih i da čekaju sniženja. Kada neka majica sa sto pojeftini na 35 kuna, kupuju po pet komada – rekla je Sanja Kranjčević, voditeljica smjene u prodavaonici New Yorker u Avenue Mallu. Strast prema odjeći i dućanima psihologinju Tanju Sever ne čudi. Djeca danas, kaže, i psihički i fizički sazrijevaju sve ranije, a djevojčice prije dječaka.
– Djeca odrastaju u okruženju koje im poručuje da je izgled jako važan te da su šminka i odjeća svemogući. Oni tobože sve pokrivaju i popravljaju. Od takvog svjetonazora do obilaska šoping-centara samo je korak – veli T. Sever. – No, obilazak trgovina govori da se djevojčice već ne osjećaju dobro u svojoj koži. Emocionalno stradavaju pod pritiskom da budu u trendu.
Do srednje škole mnoge će biti izbezumljene naporima da stalno budu in, izgrizenih noktiju i neurotične. Za njihovu psihu, umjesto neprestane utrke s modom, bilo bi mnogo zdravije da povremeno budu malo i staromodne – zaključuje T. Sever. Naša sugovornica kaže i kako je moderna svakodnevica dovela do neprirodnog obrata; djevojčice se više ne uljepšavaju za dječake, nego – za druge djevojčice. – To je stres i za djecu i za roditelje. Izazova nikad više, a u krizi mogućnosti su mnogima sužene. No, i da nije kriza, djecu treba učiti da ne moraju imati sve što vide. Što su, pak, stvarne vrijednosti suvislo im se može objasniti i usađivati već od drugog ili trećeg razreda osnovne škole – poručuje psihologinja T. Sever.
Ništa neobično - ne ide se u crkvu, škola je nevažna, obitelj se obezvrijedila. Što se drugo moglo očekivati?