Velika se larma digla u našoj javnosti zbog sajma knjiga u
Leipzigu. Uskomešali se pisci i uzdiskutirali oko toga tko
će nas i kako na tom sajmu zastupati. A nije ni čudo, jer najveći
problem u nas uvijek i jest problem reprezentacije, i većina književnih
sporova u povijesti vodila se oko toga.
Osobito nas razdražuju dvije vrste zastupanja. Prvo, tko će nas
predstavljati pred vječnošću. Drugo, tko će nas
predstavljati pred svijetom.
Problem vječnosti javlja se onda kad se sastavlja kakva antologija:
uvijek je pitanje tko će sve u nju ući i koliko će tekstova imati. A mi
bismo redovito htjeli da vječnost bude jedno od dvoga: ili slika i
prilika sadašnjosti, ili lijek za sadašnjost. Da,
dakle, antologija za vječnost kopira aktualne odnose moći, ili
da opet za vječnost - uspostavi neke posve nove. A to je,
dakako, nemoguće, pa se javljaju frustracije, i kako god da se
antologija napravi, većini nije po volji.
Problem predstavljanja pred svijetom dobro se vidi po ovome
što imamo sad s tim Leipzigom. Jer, mi bismo htjeli da nas
svijet vidi onako kako nama odgovara. Pa ako smo kod kuće dobro
plasirani, želimo da svijet preslika ovdašnju vrijednosnu
ljestvicu, a ako nismo dobro plasirani, želimo da sruši
ovdašnje vrijednosti, a izdigne neke sasvim nove. A ni to
nije moguće, pa tako dolazi do ljutnje i polemike.
Ukratko, svijet i vječnost nisu spremni da nas poslušaju,
nego imaju svoje vlastite potrebe. Niti im je do toga da preuzimaju
naše kriterije, niti do toga da idu ispravljati nepravde
koje smo mi napravili. Ali, mi to ne želimo shvatiti, pa nas to tjera
da se međusobno grizemo još jače nego inače.
Umjesto da zdravorazumski zaključimo kako se sajam priređuje svake
godine, a antologije se izdaju svakih pet ili šest godina,
pa tako nikad ništa nije izgubljeno. Umjesto da pogledamo
istini u oči i upitamo se što je ta vječnost za koju želimo
sačuvati svoja djela i što je taj svijet pred kojim se
želimo pokazati.
Pa bismo onda shvatili da je vječnost nešto jako relativno:
o tome svjedoči sudbina naših prethodnika. Tko
još danas čita Eugena Kumičića, Antu Kovačića, čak i
Šenou, na vlastitu inicijativu i za svoje zadovoljstvo?
Nitko. Čita onaj tko mora. Koliko onda traje književna vječnost? Sto
godina? Pedeset? Ili još manje?
Isto bismo tako trebali shvatiti da je i svijet nešto jako
relativno. Ako neki naš pisac i uspije u svijetu, taj uspjeh
neće ovisiti o tamo nekakvom sajmu. Na sajmu je naša uloga
onakva kakva je uloga naše književnosti u svijetu, i to je
konstanta. Zato na takvim sajmovima naši pisci čitaju ulomke
iz svojih djela pred sve samim Hrvatima.
Pa se čovjek pita čemu toliko uzbuđenje. Isplati li se mrziti svoje
kolege, pa selektore i ministre, zbog tako kratke vječnosti i tako
maloga svijeta?
GOST SURADNIK
Otvori KEKS Pay
