U Rock'n'roll Hall of Fame, "kući slavnih" u Clevelandu u Ohiju (gradu u kojem je Alan Freed prvi put nazvao tada novu glazbu "rock and roll"), ima predstavnika svih vrsta i podžanrova rocka – osim jednog. Od džezera iz tridesetih koji su prvi počeli svirati onu vrstu rythm and bluesa koja je kasnije postala rock'n'roll, pa do metalaca poput Metallice, svi koji su dovoljno dugo u poslu – tj. prije više od 25 godina izdali su svoju prvu ploču – našli su svoje mjesto u zgradi na obalama jezera Erie, osim Rusha, Genesisa (ili s Peterom Gabrielom ili s Philom Collinsom na vokalu), Yesa, Emerson Lake and Palmera, Electric Light Orchestra, Soft Machine, Moody Bluesa….
Svi su oni odavno objavili prve ploče, ali grijeh im je što su pripadali trendu iz kasnih šezdesetih i prve polovice sedamdesetih, "prog-rocku" (skraćeno od "progresivni rock"), često zvanom i "simfo-rock".
Fanovi prethodnice prog-rocka iz šezdesetih, Moody Bluesa, kao i kanadskog trija Rush, već su i peticije pisali da se njihovi ljubimci uvrste u "kuću slavnih", u koju su odavno ušli mnogi koji su karijeru počeli mnogo kasnije, ali svim prog-rokerima vrata clevelandskog muzeja još uvijek su čvrsto zatvorena. Najbliži tom stilu glazbe među onima koji jesu uvršteni bili su Pink Floyd i Queen, ali "punokrvnih" prog-rockera nema.
Glazba koju je karakteriziralo veliko umijeće sviranja, iznimno duge skladbe (često i po pola sata, koliko je moglo stati na jednu stranu LP ploče), nadrealistički tekstovi i brojne duge solaže, često je znala zalaziti u samoparodiju, a njezini ekscesi potakli su revoluciju punka i novog vala, "povratka korijenima" rocka. Premda i danas ima mnogih koji vole slušati tu glazbu, ona najslabije stoji kod glazbenih kritičara, koji su često odlučujući za uvrštenje u "Kuću slavnih". No, možda je u 21. stoljeću došlo vrijeme i da se to promijeni.
- Rush i Yes i Electric Light Orchestra isto su toliko dobri i omiljeni kao i većina onih koji su u Kuću uvršteni. Mislim da znatno škodi kredibilitetu Kuće slavnih da se konstantno ignoriraju grupe za koje oni misle da su "marginalne", bilo da su to prog-rokeri, punkeri ili metalci. Od toga se zapitate upravljaju li komisijom za uvrštenje pravi ljubitelji glazbe – kaže Scott Rowley, urednik britanskog magazina Classic Rock.
- Trenutačno smo u čudnoj situaciji povijesti rocka u kojoj stvari nisu onoliko razdvojene po ladicama kao nekad, kad su ljudi sebe definirali kao modove ili rokere ili punkere ili metalce. Danas ljudi imaju pristup svemu i odabiru ono što im se sviđa. Zamisao o "kanonu rock-glazbe", koji uspostavlja i definira glazbena elita, čini se sve ridikuloznijom i neodrživijom – dodaje Rowley.
