Iako će vam glazbenici na pitanje kako nastaju pjesme vrlo često odgovoriti da to ne znaju ni sami, da je to neka viša sila koju oni samo usmjeravaju, ovih je dana legenda VIS-a Idoli Vlada Divljan držao art-pop radionicu u zagrebačkom MSU upravo na tu temu.
U kojoj je mjeri moguće racionalizirati proces skladanja?
– To je vrlo dobro pitanje, zapravo to ne znam ni ja. Činjenica je da ne postoji formula za pisanje pjesama, to znamo. Postoji određena formula za pisanje određene vrste pjesama, ali ne postoji formula za pisanje dobrih pjesama. Ili pjesama s razlogom, a da razlog nije prodaja i novac, nego da postoji dobar razlog za pjesmu. Nakon trideset godina bavljenja glazbom mogu govoriti o tome kako čovjek može doći u situaciju da napiše pjesmu. Osim talenta i rada na sebi, što je važno u svakom poslu, mislim da je jako važno društvo u kojem se čovjek kreće. Društvo u širem smislu, ali i užem, glazbenici s kojima svira. Svi znamo da smo u društvu nekih ljudi stegnuti i mrki, a u društvu nekih samo idu šale, ljudi uživaju... Vrlo često ilustriram to situacijom iz vremena Idola. Da sam u neku drugu skupinu donio pjesmu “Schwule über Europa”, da su to bili neki nabrijani svirači, basisti, gitaristi koji žele samo pokazati što znaju, ne bi od toga bilo ništa. Ne bi mi vjerojatno ni palo na pamet da im takvu pjesmu pokažem. Ali u situaciji u kojoj sam bio, ideje su se samo rojile.
Srđan Šaper izjavio je da ste u vrijeme Idola mislili kako je sve to samo zahuktavanje za prave i ozbiljne stvari u životu, a ispostavilo se da je to najvažnije što se napravilo.
– Na neki način tako i ja osjećam. Ali tako obično biva u tim profesijama. Imaš li veliki uspjeh na početku, ako ne napraviš ne znam što, uvijek te povlače u tom kontekstu.
Čini mi se da je Rundek solističkom karijerom ipak uspio izaći iz okvira Haustora.
– Apsolutno. Rundek ima jako dobrih pjesama, ali mislim da ga najširi dio javnosti još veže uz Haustor, ne govorim o dobro upućenim fanovima. No, činjenica je da čovjek najbolje stvari radi kada je mlad i kada je neopterećen kalkulacijama. Jer čim postaneš “netko i nešto”, netko od koga se nešto očekuje, teško se toga osloboditi. Rock’n’roll kao medij takav je da je većina ljudi svoje najbolje stvari dala u mladosti: Beatlesi, Stonesi... Iako nitko tko se bavi kreacijom vjerojatno nikada ne odustaje od ideje da će jednoga dana možda napraviti nešto dobro što će biti bolje od ičega što je radio. To ni u mom slučaju nije nemoguće. Ali ni glazba više nije što je bila da bi glazbenici našeg profila postali toliko široko prihvaćeni. Rundek to možda može, ali kada pogledate da se svi mi borimo s desetinama tisuća klikova na YouTubeu, a onda razne Nataše Bekvalac i narodnjaci dođu u pet dana do pet milijuna klikova. Ako govorimo o toj vrsti popularnosti, onda smo svi mi ništa. Ali ne bavim se glazbom zato da bi me ljudi tapšali, nego zato što to volim raditi. Dok me uopće zovu.
Nikad niste razmišljali o okupljanju Idola?
– Nisam. Dijelom zato što Idoli nikada nisu bili klasična grupa. Da smo bili prije svega glazbenici, vjerojatno bismo prije ili poslije morali zasvirati ponovno, ali bit benda je doista bila prijateljska ljubav i veselje. A kako ja sa Šaperom i Krstićem više od 15-16 godina ne razgovaram, zašto bih radio nešto s ljudima s kojima nemam nikakav kontakt? Ne želim biti ni na sceni s njima. Sigurno bismo lijepo zaradili, ali drugih razloga ne vidim. Mislim da bismo jako razvodnili cijelu atmosferu.
Je li postojao toliko jak razlog za prekid komunikacije ili se to dogodilo u jednom trenutku pa je naprosto tako i ostalo?
Sad već ulazimo u domenu psihologije – tko zna zbog čega je to sve tako. Vjerojatno kad ta ozbiljna mladenačka prijateljstva puknu, ne bih sad govorio o tome zašto i kako smo mi pukli, onda tako i ostane.
Godinama živite u Beču. Niste se planirali vratiti u Beograd?
– U Beču smo od 1999. godine, djeca mi idu u školu... Supruga i ja razmišljali smo o povratku 2003. godine. Ona je čuvala trudnoću u Beogradu, ja sam stvarao kazališnu glazbu i htjeli smo vidjeti kako je živjeti u Srbiji. Nakon deset dana ubili su premijera Đinđića i to nam je bio odgovor na dilemu.
Već ste rekli nešto o tome da živimo u vremenima kada glazba nije društvena snaga kao nekad. Rock je na ovim prostorima – s filmom, kazalištem i drugim kulturnim područjima – odgojio jednu ili dvije generacije visokih standarda i, čini se, gotovo ih potpuno onesposobio za život nakon 1990-ih.
– Potpuno točno. Nekada je bilo romantično biti glazbenik, gotovo ste bili kao Robin Hood. Danas je glazba jedna od mnogih stvari, ali tada smo imali jedan TV kanal, pa je došao drugi i treći prije početka 90-ih. Nije bilo kompjutorskih igrica, a bile su i potpuno drukčije ideologije. Sistem u SFRJ pripremio je ljude na potpuno drukčiji život. Nije te pripremio na normalan život, nego na to da to da ćeš završiti školu, imati neki posao za cijeli život, pa još ako uđeš u partiju, baš te briga... A u to doba ljudi su na zapadu drukčije živjeli. Ja sam bio drukčiji, imao sam bend i gajio sam nekakvu inicijativu, ali činjenica je da glazba ni u svijetu više nema utjecaj kakav je imala. No, kod nas se to još dodatno osjeti jer je došlo do neke vrste “džiberske” revolucije, nažalost, došle su nove elite i novi ukusi: novi narodnjaci, zabavnjaci... Mislim da smo na prostoru bivše Jugoslavije specijalno kompliciran slučaj, a vjerujem i šire jer nemamo nikakav kontinuitet. Svaki je put nešto isprekidano i krećemo ispočetka. Zato je važno držati ovakve radionice, da vidimo što je to iz prošlosti valjalo, to je naš identitet.
U posljednje vrijeme surađujete s grupom ex-Filmovca Maxa Juričića “Ljeto kino”. Uskoro će novi singl i koncerti.
– Promoviramo EP “Četiri godišnja doba” s četiri pjesme, moje su skladbe, Maxovi aranžmani. Promotivni koncert održat ćemo 6. prosinca u Saxu jer je tamo sve i počelo prije godinu dana kada smo došli na ideju o toj suradnji.
Srećan sam što sam svoje odrastanje bazirao na muzici ovakvih umetnika. Vlado, nek' ti je večna slava i hvala...