Dvjema izvedbama Osme simfonije Gustava Mahlera najprije je, u četvrtak, otvorena nova koncertna sezona Zagrebačke filharmonije, a dvije večeri kasnije i nova sezona dvorane Lisinski i njezina prestižnog ciklusa Lisinski subotom.
Znamo što se može kad se male ruke slože, a ovdje smo čuli, vidjeli i doživjeli rezultat suradnje dviju kapitalnih glazbeno-kulturnih institucija. Nema ničeg logičnijeg ni ljepšeg od ovakve suradnje dviju institucija koje žive u simbiozi, ma koliko ponekad među njima, pod istim krovom, bilo koškanja.
Mistične svečanosti glazbe
Prošlo je već 25 godina otkako je dvorana Lisinski svojoj publici priuštila izvedbu monumentalnog djela, tada u suradnji s mobiliziranim svim snagama Muzičke akademije, a Zagrebačka filharmonija, kao i nekoliko hrvatskih zborova, bila je 2011. godine dio međudržavnog slovensko-hrvatskog pothvata i svečanosti koja se pod ravnanjem velikog Valerija Gergijeva održala na ljubljanskom Kongresnom trgu i u zagrebačkoj Areni.
Ti monumentalni spektakli imali su i veliki simbolički naboj društveno-političke naravi, ali u takvim masovkama uvijek se nužno žrtvuje kvaliteta kakvu je moguće dostići samo u kontroliranim i upravo za to stvorenim uvjetima koncertne dvorane.
Stoga su ove dvije izvedbe, pomno pripremljene i izvedene pod ravnanjem još jednog dirigentskog giganta Dmitrija Kitajenka, bile istinske mistične svečanosti glazbe koje nas dovode u izravnu vezu s beskonačnošću.
Bio je to i veliki pothvat čitavog jednog novog naraštaja hrvatskih glazbenika. Uistinu fantastični austrijski tenor Nikolai Schukoff bio je jedini stranac u izvanrednoj postavi vokalnih solista: Kristina Kolar, Valentina Fijačko Kobić, Ivana Srbljan, Martina Gojčeta Silić, Marija Kuhar Šoša, Ljubomir Puškarić i Luciano Batinić.
Ostat će duboko obilježen ovim pothvatom i novi naraštaj mladih pjevačica i pjevača okupljenih u Zvjezdicama i zborovima Ivan Goran Kovačić i Ivan Filipović. Zborovođe Zdravko Šljivac, Luka Vukšić i Goran Jerković zaslužili su svoj dio ovacija na pozornici.
Filharmoničarski dosezi
Da su sposobni za najveće dosege, pokazali su i glazbenici Zagrebačke filharmonije kojima se, u okviru simbolične prijateljske razmjene glazbenika, pridružilo i nekoliko članova Jeruzalemskog simfonijskog orkestra.
Ovakvi koncerti jedna su od najuvjerljivijih potvrda da Hrvatska, barem u glazbi, još uvijek koliko-toliko pripada europskoj kulturi.
Osma simfonija Gustava Mahlera nije samo opsegom spektakularno i brojem izvođača monumentalno djelo. To je jedna od najdubljih umjetničkih sinteza europske kulture, podjednako satkane od srednjovjekovnog pjesničkog zazivanja Duha Svetog i filozofsko-mističnih maštarija iz Goetheova Fausta. Samo glazba i njeni najveći geniji poput Mahlera mogu sve te riječi i misli pretvoriti u takvu kozmičku eksploziju zvuka koja otvara nove dimenzije srca i duha.
Nažalost, o tome uglavnom nemaju pojma ni desni populisti ni lijevi liberali kojima su podjednako puna usta europskih vrijednosti i kulture. Ali, dok se svaka besmislica i floskula iz njihovih usta bilježi i prenosi, pothvati poput ovih koncerata ostaju nesnimljeni. Javni HRT tako je učinio još jedan težak grijeh propustom prema kulturi, hrvatskoj i europskoj.
