Dugogodišnja novinarka i spisateljica Branka Primorac poznata nam je kao nekadašnja urednica kulture Večernjeg lista i autorica dječjih knjiga. Međutim, već godinama strastveno se bavi i fotografijom, a u zagrebačkoj Fotogaleriji Dubrava otvorena je njezina izložba “Moje kolege” na kojoj je izložila četrdesetak intimističkih portreta naših književnica i književnika. Prošetate li izložbom koja ostaje otvorena do 9. prosinca, među njima ćete prepoznati i Luka Paljetka, Zlatka Krilića, Ivana Kušana, Irenu Vrkljan, Dragutina Tadijanovića, Ladu Žigo…
Cijeli život bavite se pisanom riječju, kada se rodila vaša strast prema fotografiji?
Riječ i slika u mom slučaju oduvijek idu zajedno. Ne znam točno što je vuklo jedno drugo, ali znam da me i jedno i drugo prati od djetinjstva. U pubertetu mi je jedan plavooki bacio bubicu u uho o novinarskom zanimanju, koje mu se slagalo uz moj karakter, a moja domišljata baka, koja mi je za svaki rođendan izmišljala iznenađenja, za trinaesti mi je kupila Zorki 6. Tada je to na našem tržištu bio jedini dostupan fotoaparat. Od ideje da budem novinarka nisam odustala cijelo školovanje, a ni od fotografije. Doduše, bilo je razdoblja kada su zamjenjivali mjesta. Fotografija je dugo bila u drugom planu, ali nikad odbačena. Digitalno doba samo je potaknulo staru ljubav.
Kako i kada su nastajale fotografije prikazane na izložbi “Moji kolege”?
Spontano, dugi niz godina, jednako kao što nastaju obiteljske fotografije i fotke onih koje volite, s kojima vas veže prijateljstvo, poštovanje ili zajedničke teme. Pravi lov na portrete počeo je s mojim književnim radom i objavljivanjem knjiga, druženjem s ljudima sličnih sklonosti, a s osjećajem da se radi o obitelji, o pripadnosti nečemu zajedničkom. Tada, čini mi se, fotografiranje postaje prirodno kao pozdrav ili rukovanje, kao zagrljaj starih znanaca. Povjerenje oslobađa, iz te slobode nastaju najprirodnije fotografije. Oko kamere bilježi sva unutarnja stanja lica ispred objektiva, koje nema potrebu preda mnom ništa skrivati – ni zadovoljstvo ni nezadovoljstvo.
Jeste li ih od samog početka planirali jednog dana izložiti?
Nisam imala plan. Činjenica koja će potkrijepiti tvrdnju jest moja prva reakcija kad me lani u proljeće zvao voditelj Galerije Dubrava Svebor Vidmar, na inicijativu fotografskog majstora Vinka Šebreka, i pitao želim li izlagati u zimu 2021. Pitala sam što bih izlagala, a on je rekao da sama predložim. U glavi su mi se vrtjele teme o egzotičnim putovanjima u Meksiko, Aljasku, Ameriku, Kanadu, a onda mi je sinulo: portreti pisaca! Vidmar je to oduševljeno prihvatio. Rekao je da mogu snimiti još portreta ako ih nemam dovoljno; za izložbu je bilo predviđeno 45 radova. Mjesecima sam kopala po fajlovima i ustanovila da ih imam više nego što je trebalo. Kad sam pregledala datume nastanka snimaka, ustanovila sam da su od 47 izloženih portreta samo četiri iz ove godine.
Što su one značile za vas u trenucima kada ste ih okidali?
Nisam puno razmišljala. Vukla sam aparat sa sobom, razvalila torbu ili rame pod težinom opreme. Nekad ne bih snimila ništa, a kadšto i po nekoliko portreta. Pogled u računalo donio bi razočaranje ili zadovoljstvo. Skupljala sam te mrvice kao kolekcionar dragocjene poštanske marke koje ljubomorno čuva ne pokazujući ih nikome. Mnoge nikad nisam pokazala ni snimljenim osobama. Možda je to bilo podsvjesno čuvanje za nejasnu, nedefiniranu ideju o izlaganju. Iznenađenje u odmaku vremena i za njih i za mene. Iznenadilo me koliko se intime može naslutiti na fotografijama pojedinih osoba. Koliko su mi se razotkrili. Poseban je doživljaj na izložbi vidjeti pisce koji više nisu s nama, čitati s lica za života neprepoznatu melankoliju odlaska.
Gotovo četrdeset godina proveli ste u Večernjem listu, prošli niz rubrika, a bili i urednica kulture. Koje biste uspomene izdvojili? Čega se najradije sjećate?
Bilo je teških trenutaka, ali puno više lijepih. Novinarstvo je profesija po mnogo čemu drukčija od drugih. Treba u dnevnim novinama proživjeti samo jedan dan napetost prije zatvaranja prvog izdanja i olakšanje koje stiže s njim. Stres, tijekom kojeg frcaju iskre između svih i svakoga, čudesno nestane kad mine deadline. To je divan osjećaj i to mi i danas nedostaje. Bilo mi je lijepo biti novinarkom i urednicom, u vrijeme kad je Večernjak bio zvijezda Vjesnikove kuće s danas nezamislivom nakladom i stalnim inovacijama. To su tempi passati, meni jedini, pa imam pravo reći da su mi bili najljepši.
Kako danas, u mirovini, gledate na smjer kojim idu novinarstvo i mediji? Sve češće slušamo i o propasti tiska, mislite li da je to njegova sudbina?
Teško mi pada to pitanje. Bojim se crnila koje bi moglo zatrovati svaku želju mladog čovjeka za novinarstvom ako otvorim tu temu. Tehnologija se promijenila, s njom i gledanje vlasnika novina na novinare. Nije dobro, ali uvijek je bilo i bit će onih koji bježe iz novina jer traže jednostavniji, komotniji i bolje plaćen posao. Vjerujem ipak da će uvijek biti dovoljno tvrdoglavaca koje ništa neće spriječiti, ni roboti, ni beskrupulozni profiteri, u obrani prirode novinarstva, pravodobne informacije, istine, pravde…
Natječajem “Ranko Marinković“ Večernji list njeguje desetljećima dugu tradiciju objavljivanja kratkih priča. U čemu je važnost takvog načina promicanja književnosti u medijima?
Taj je natječaj primjer vitalnosti. Uvijek se izvlačio ispod mača onih koji su ga smatrali suvišnim. I s pravom se danas smatra brendom Večernjeg lista, jer u nas ne postoji nijedan sličan natječaj koji je tolika desetljeća otvoren i nepoznatim i afirmiranim piscima. Istodobno to je najbrži i najdemokratičniji način da pisac dođe u kontakt s čitateljem. Mislim da bi se Večernjak sa svojom književnom perjanicom mogao lijepo uklopiti u akciju poticanja čitanja, koja će se, kako čujem, protegnuti i na sljedeću godinu. Malo treba listu da popularizira neki svoj sadržaj ako to hoće. Kad bi više ljudi čitalo Večernjakovu kratku priču, češće bi posezali za knjigama autora čije bi im se priče svidjele.
A kada ste se Vi počeli baviti književnošću?
Knjiga je moja ljubav od djetinjstva. No nisam mislila da ću ih ja pisati. Moj cilj je bilo novinarstvo, i kad sam se tu ugnijezdila, nisam mislila da mi treba još neka druga vrsta pisanja. Onda me nešto uzdrmalo, što je tražilo utjehu u nekom novom području i dokazivanju. Počela sam iz prkosa, doduše za ladicu. Nekoliko godina bila je to moja tajna zabava. Kad je krenulo s prvim pa drugim rukopisom i dvjema objavljenim knjigama u jednoj godini, ništa me više nije moglo zaustaviti. Tu moram spomenuti jednu fotografiju s izložbe portreta, koja mi je osobito draga jer je osoba s fotografije važna za moj književni rad. Riječ je o Ivanu Kušanu, mojem prvom uredniku, koji je moj rukopis “Maturalca“ prihvatio nevjerojatnom brzinom priopćivši mi preko Zlatka Crnkovića da će ga uvrstiti u izdavački plan za tekuću godinu. Da me odbio, pitanje je bih li se ohrabrila dalje kročiti tom stazom.
Uz Miru Gavrana, jedina ste autorica koja je dvaput osvojila nagradu “Mato Lovrak”. Što vam znače takva priznanja?
Nekoliko dana lebdim, a onda se vratim na zemlju. Volim dobiti nagradu, ima ih koji kažu da im to nije važno. Meni jest. Kradem misao od nepoznata autora koji reče: oni koji na nagrade gledaju s prijezirom nikada ih nisu dobili.
