Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Vizualna umjetnost

U Sarajevu 80-ih godina bilo je ludilo, život se odvijao kao u Fellinijevu 'Amarcordu'

Kultni sarajevski fotograf s pariškom adresom priredio je u Gradu Svjetlosti izložbu “Međugorje – 40 godina od ukazanja Djevice Marije”, na kojoj je prikazana galerija fotografija nastalih od 1982. do 1992. godine u ovom hercegovačkom mjestu.
13. studenoga 2021. u 12:15 3 komentara 1168 prikaza
Pogledajte galeriju 1/10

Kažu da se najbolja umjetnost rađa iz nesvakidašnjih i ekstremnih situacija. Potvrda za to su i fotografije proslavljenog sarajevskog fotografa s pariškom adresom Milomira Kovačevića Strašnog. Neke od njegovih fotografija nastalih u ratnom Sarajevu danas su dokument vremena koji podsjeća na traume kroz koje su stanovnici glavnog grada BiH prolazili tijekom srpske agresije. Iako je u ratu preživio ranjavanje i obiteljsku tragediju (pripadnici Armije BiH ubili su mu oca na kućnom pragu samo zato što je Srbin), Strašni je cijeli rat proveo je u tom gradu dijeleći sudbinu sa svojim sugrađanima, koji mu to nikad nisu zaboravili. Ali čim su ratne muze utihnule, Strašni je spakirao kofere i preko Zagreba s fotoaparatom u ruci otišao u Pariz, gdje živi i danas. U Gradu Svjetlosti priredio je posljednjih godina brojne izložbe, a posljednja u nizu ona je pod nazivom “Međugorje – 40 godina od ukazanja Djevice Marije”, na kojoj je prikazana galerija fotografija nastalih od 1982. do 1992. godine u tom hercegovačkom gradiću.

Retrospektiva Sergija Glumca Pionir našeg dizajna izlagao je s Picassom, a reklamama promovirao emancipirane žene

“Sve što vidimo na Milomirovim fotografijama, od medaljona do vjerskih ispovijesti, svete vodice, pobožnih slika i brojanica, sve je na svome mjestu, i potpuno savršeno uklapa se u golemu, bez prestanka prilagođavanu i obrađivanu tradiciju modeliranja zapadnjačke duše već više od tisuću godina. Sve što pronalazimo na tim fotografijama vraća nas toj cjelokupnoj tradiciji”, piše o izložbi Jacques-Yves Rossingol i dodaje kako nas Milomir tim fotografijama podsjeća na to da još postoje “mjesta otpora, vjerska, narodna, mjesta gdje je duh još živ. Mjesta u kojima ljudi i dalje pokušavaju živjeti svoje ljudske živote jednostavno i sa svom otmjenošću koju im takav život nudi i koji nam je toliko blizak. Milomir Kovačević budi ono najljepše u našem pogledu”. Izložba u pariškoj galeriji Espace photographique de l’Hotel de Sauroy, koja se nalazi u samom srcu Pariza, nedaleko od Muzeja Pabla Picassa, izazvala je veliko zanimanje u tom gradu.

U 40 godina Međugorje je doživjelo nevjerojatnu preobrazbu, ali doživjeli smo je svi, od Sarajeva do Pariza. O kakvim se promjenama radi, možda najbolje svjedoče stare fotografije koje služe tome da nam dočaraju kako je to bilo nekad. U konkretnom slučaju, Međugorje prije Gospina ukazanja. Čime su se ljudi bavili i kako su živjeli prije masovnog vjerskog turizma. Zbog čega se odlučio postaviti ovakvu izložbu, pitali smo Strašnog jutro nakon otvaranja.

 | Autor :

– Odavno sam nešto planirao napraviti na temu Međugorja i ova obljetnica bila mi je znak da počnem skupljati sve negative koje sam tamo napravio. U Međugorju sam bio više puta, a posebno sam dolazio za obljetnice. Za šest mjeseci napravio sam više od tisuću “scanova” negativa i više od 300 fotografija. Prije tri mjeseca jedan moj prijatelj, vlasnik golemog prostora u srcu Pariza, dao mi je ključeve i rekao da postavim izložbu. Uglavnom, izložba je tu, a o njezinu daljnjem putu rano je govoriti – govori nam Strašni.

Crno-bijele fotografije nastale su uglavnom u razdoblju od 1982. do 1992. godine, od samoga ukazanja Blažene Djevice Marije u Međugorju do početka rata. Njima je dodana serija novijih fotografija nastalih prije tri godine.

O svome prvom doticaju s Međugorjem taj proslavljeni umjetnik kaže:

– Prvo čega se sjećam je neobjašnjiva tišina i ti ljudi koji su bili tako predani svojoj molitvi i procesijama, koje su tada išle oko križa. Vidim ih kako prolaze pjevajući i recitirajući molitve i tako hodaju prema Brdu ukazanja, neki od njih i bosi. To se sve odvijalo na jedan miran i dostojanstven način. Za mene je to sve bilo novo i neobično. Odvijalo se u ono prijelazno vrijeme, pred kraj komunizma. Ja sam već pomalo stasao kao fotograf, zanimale su me teme koje nisu bile svakidašnje i klasične, pa tako i Međugorje. Poslije su moju pozornost okupirali zatvori i slično, nešto što se oko nas zbivalo, ali se prešućivalo ili se nije baš govorilo o tome. A Međugorje se odjednom pojavilo u medijima nakon problema s policijskom istragom, što smo mogli samo na filmovima gledati, a sad je već bilo u našoj blizini. Odrastao sam u sarajevskom naselju Pofalići i dobar dio mojih susjeda vukao je podrijetlo iz Hercegovine, točnije okolice Međugorja, tako da sam se ja uvijek tu osjećao kao domaći. Kada bih dolazio u Međugorje spavao bih kod školskog prijatelja Martina Ilića, a kroz Međugorje ne smijem proći ako ne svratim u restoran i pizzeriju obitelji Vasilj, jer je moja sestra išla u školu s Jelenom Vasilj. Tamo su ljudi iz moga djetinjstva, koji me oslovljavaju mojim starim nadimcima prije nego što sam postao Strašni – govori Kovačević.

 | Autor :

Na ovoj izložbi posjetitelji su s velikim zanimanjem gledali u te fotografije koje bude emocije, posebice u ovo vrijeme pandemije kada se čovjek okreće i pomalo duhovnim stanjima zbog bolesti i gubitka bliske osobe od posljedica koronavirusa. Zanimanje za izložbu jako je veliko, a fotografije koje mogu vidjeti nisu ni senzacionalističke ni uvredljive. Prikazuju život kakav je nekad bio. Izložba je puna respekta prema tim ljudima, njihovoj želji da budu tu, da se mole i predaju se Bogu ili Djevici Mariji. Na fotografijama ih vidimo kako nose kipove i slike Isusa i Marije, hodali su oko crkve bosi pjevajući i izgovarajući molitve.

– Nedavno sam bio u Grenobleu, u Švicarskoj, i na spomen BiH odmah se priziva priča o ratu, premda je od toga prošlo 30 godina, a rat je trajao samo tri godine. BiH postoji stoljećima i postoji puno toga što se može vidjeti i ispričati osim rata. Vani ne znaju ni jedan posto naše kulture, tradicije i svega ostaloga. Znaju nas samo po ratu – navodi Strašni, kojega je rat obilježio u pravom smislu riječi.

U ratnom je Sarajevu iz dana u dan sa svojim aparatom svjedočio o životu i smrti u opkoljenom gradu. U tom kaosu pokušavao je stvoriti, makar na fotografijama, nešto skladno i vizualno čisto. Između 1992. i 1995. napravio je nekoliko serija fotografija: Titovi slomljeni portreti, prašnjavi, poprskani krvlju; spomenici i građevine uništeni u ratnim razaranjima; nadgrobni spomenici na sarajevskim grobljima; anonimne žrtve rata; svakodnevni život Sarajlija za vrijeme rata. Većina ovih fotografija izložena je 1993. i 1994. godine u galerijama opkoljenog Sarajeva. Da biste stigli tamo, morali ste prijeći “snajperski most”, a ipak su Kovačevićeve izložbe bile među najpopularnijim kulturnim događajima u Sarajevu. S tim u vezi, autorica izložbe kaže: “Kada vidite da su ljudi spremni riskirati živote da bi došli pogledati vaše fotografije, to daje nevjerojatnu snagu za nastavak.” Tu ratnu cjelinu zaokružio je velikom izložbom ratnih fotografija „Sarajevo – Strašni grad, Strašni pisci, Strašni fotograf“.

 | Autor :

– Ja sam bio dijete toga grada i prije rata sam radio kao fotograf, a u ratu sam samo nastavio svoj posao, naravno u promijenjenim uvjetima. Prije sam slikao djevojke i vesele prolaznike, da bi odjednom u mome okularu njihova mjesta zauzeli ljudi s puškama i pištoljima. Promijenila se samo atmosfera, a ja sam to sve bilježio na svoj neki način – govori Strašni koji je i sam pretrpio osobnu tragediju ratu. No ni to ga nije odvratilo od toga da ostane u gradu.

Sa sjetom se prisjeća dana u ratnom Sarajevu:

– Živio sam kao i svi ostali građani. Nije bilo struje ni vode. Kako bih izradio slike, išao sam po vodu gore na Pivar svaki dan po dva-tri kilometra, uprtio bih 30 litara na leđa i nosio. Čekao sam u redu za humanitarnu pomoć i gledao hoće li se odnekud pojaviti kakav paket. Dijelio sam sudbinu s ostalim građanima, nikad nisam radio za strane agencije niti sam im nudio svoje fotografije. A nešto novca dobivao sam u Danima, tjedniku za koji sam radio. I tako sam preživljavao. Kada bi me ljudi vidjeli da hodam u poderanim tenisicama, netko bi me zovnuo i kazao: „Evo imamo nešto za tebe“, pa bih dobio tenisice ili kakvu jaknu, nisam imao nikakve garderobe. Nekome je ostalo malo papira ili filma pa bi mi to dali da mogu fotografirati. Bilo je to vrijeme snalaženja i jednog novog životnog iskustva. Borilo se za preživljavanje, ali i da se sačuva barem nekakvo dostojanstvo i ono što je ostalo od obitelji. A s druge strane, ljudi su se trudili raditi i biti kreativni. Radili smo izložbe, stvorila su se tako neka prijateljstva za cijeli život koja se nikada neće izbrisati, bez obzira na to što se ne vidimo po 10 ili 15 godina – priča nam svoju strašnu priču Strašni i pojašnjava kako se našao baš u Parizu:

– Pa eto, igrom sudbine. Nisam otišao s namjerom da zauvijek odem iz Sarajeva. Imao sam nekakvu UNPROFOR-ovu kartu koja je istjecala i kada sam došao u Zagreb da je produljim, samo su je uništili i rekli mi – nastavite onamo kamo ste krenuli, nema više povratka. A ja sam iz Sarajeva izašao samo zbog izložbe u Francuskoj, i to samo s fotoaparatom i nešto fotografija. Međutim nije bilo natrag jer se nisam ni mogao vratiti u Sarajevo. I tako krenuo je pomalo život u Parizu, najprije ispod nule, pa s nule, pa se bori stepenicu po stepenicu – govori Strašni, kojega je Pariz očarao svojom ljepotom, susretljivošću i odnosom prema kulturi i umjetnosti.

– Oni imaju tu jednu urođenu kulturu i smisao za estetiku. Na svakoj izložbi svatko kupi barem jedan katalog, više simbolično, da pomogne umjetniku. Dođu sami od sebe i ponude se. Ovaj prostor u kojem izlažem Međugorje je jedan prekrasan prostor na tri kata iz 18. stoljeća, ima 300 metara četvornih, ali meni je čovjek to dao, onako bez neke velike naknade. Ljudi jednostavno prepoznaju onoga tko radi ozbiljno i susretljivi su prema njemu – pojašnjava.

 | Autor :

Milomir Kovačević Strašni fotografijom se počeo baviti sa 17 godina. Od samog početka njegov je opus posvećen životu na ulicama, kao i kulturnim događanjima u Sarajevu. Bio je vizualni kroničar grada osamdesetih, novinarski fotograf za razne domaće časopise, a nikad nije težio senzacionalizmu. “On je fotograf smrti i života, prošlosti i sadašnjosti, vječnosti i prolaznosti” – opisuju ga neki.

– U Sarajevu 80-ih godina bilo je ludilo, nije se spavalo, radilo se i stvaralo, energija je prštala na sve strane, ništa nije bilo teško. Vladala je jedna stvarno pozitivna klima, izlazilo se svaku noć. Ništa nisam propuštao, nijedan koncert ili predstavu. Znao sam sve ljude na ulici, život se odvijao kao u Fellinijevu “Amarcordu”. Znao sam svakoga po imenu od Parkuše do Baščaršije. Imali smo svoj fotoklub u centru grada, država je pomagala mladim autorima, radili smo izložbe i putovali po zemlji i inozemstvu. Odgojeni smo u tome duhu slobode i jedinstva, bila je to potpuno drukčija epoha od ove danas – prisjeća se Strašni prijeratnog Sarajeva, o kojem je također priređivao izložbe. Hrvatska publika dosad ga je imala priliku upoznati u više navrata, a ponajprije zahvaljujući izložbi „Dobrodošli na Goli otok“.

– U Hrvatskoj imam puno prijatelja. Ljudi me u Hrvatskoj cijene, to znam jer me stalno pozivaju na neke izložbe i vrlo su susretljivi kad je u pitanju karta, smještaj... Kad sam radio “Dobrodošli na Goli otok”, cijela ta ekspedicija, kolonija predvođena Darkom Bavoljakom, bila je jako pažljiva prema meni. Odlazili smo tri dana zaredom na Goli otok. Doveli bi nas brodom ujutro, a navečer bismo se vraćali na Rab. Prizori su dojmljivi. Kad vidimo sve te rešetke, ćelije, zidove, sve što su ti zatvorenici radili s kamenom, možemo tek zamisliti koliku su patnju i muku pretrpjeli. O suvremenoj fotografiji u boji, digitalu i smartphoneima koji mijenjaju fotoaparate Strašni i nema baš veliko mišljenje. Ostao je vjeran svojem laboratoriju i crno-bijeloj fotografiji. – Ne smijem puno govoriti o novim tehnologijama, jer mi zamjeraju s obzirom na to da nisam neki veliki ljubitelj toga svega. Svjedočimo hiperprodukciji svega, svi danas nešto snimaju, svi izlažu, međutim ne znam koliko je to ozbiljan pristup i koliko smo u stanju na samom ekranu ocijeniti je li nešto kvalitetno ili nije. A što se tiče analogne fotografije, koliko god je skupo baviti se njome, ona je postala kao kiparstvo i likovna umjetnost, dobila je na vrijednosti – pojašnjava Strašni koji uvijek prednost daje crno-bijeloj fotografiji. I nastavlja raditi samo ono što voli i što ga ispunjava. 

Mate Rimac i Christophe Piochon dočekuju francuskog predsjednika Emmanuela Macrona ispred hotela Esplanade
FIZIČKI OBRAČUN
Rasistički ispad u Zagrebu, Rimac: 'Šokiran sam i tužan, napali su naše radnike'
Hrvatski Telekom
Temeljem korisničkih iskustava
Hrvatski Telekom osvojio nagradu za najbolju fiksnu mrežu
  • Važna obavijest

    Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.
  • šolman:

    Nisam strucnjak za vjeru jos manje za cuda. Je li nakon pocetnih ukazanja sve komercijalizirano ili lokalno zlorabljeno, ne znam.

  • Avatar Unos
    Unos:

    Međugorje je ismijavanje katoličke vjere. Ali mogu se kladiti da će za 100 godina svi zaboraviti šarlatanstvo i da će to postati ozbiljno svetište