Neočekivana vijest o smrti ikone hrvatskoga (i ex-jugoslavenskog) filma i glumišta zatekla me je u uskrsnim snijegom zametenoj vikendici u Gorskom kotaru.
Prva mi je asocijacija bilo prisjećanje na jedno predvečerje davnog ljeta 1974. kada se ispred te naše novopostavljene montažne kuće zaustavio džip iz kojeg je iskočila skupina vojnika u talijanskim uniformama, a među njima i partizan Boris Dvornik.
Snimali su se Hetrichovi “Kapelski kresovi”, a Boris je nastupio u popularnoj ulozi Dimnjačara. Navratili su nakon snimanja i poprilično impresionirali mojeg jednoipolgodišnjeg sina Matu, s kojim je Boris odmah uspostavio prijateljski kontakt.
Znao sam se s Borisom godinama, a kao dramaturg u Jadran filmu dao sam ideju pokojnom redatelju Obradu Gluščeviću da, nakon uspjeha s debitantskim filmom “Lito vilovito” (1964.) o dalmatinskim 'galebovima’ koji se tijekom turističke sezone natječu u brojevima osvojenih strankinja, pripremi nov film na sličnu temu. Naime, o tome kako tijekom zime jedan od njih – konkretno Ive Borisa Dvornika – ozbiljno shvati nehajno izrečen poziv zrele njemačke gospođe “polovnjače” (Sonja Hlebš) da je posjeti u njenu Mu00FCnchenu. Tako je nastao “Čovik od svita” (1965.), prvi naš film na temu gastarbajtera, i to još u komičnom ključu. Film je, na žalost, poprilično zaboravljen pa bi sada bila prilika da bude prikazan kao jedini naš film ciljano pisan za jednog od naših najboljih filmskih glumaca svih vremena.
O rasnome glumcu Borisu Dvorniku tek će se pisati, puno opširnije nego sada kad smo zatečeni njegovim nenadanim odlaskom iz života. Dimnjačar, Roko Prč, Meštar i niz drugih likova to zaslužuju. Nama je sada tugovati što se Cicibeli Semke Sokolović-Bertok tako brzo pridružio i njezin dragi Roko.
