Svih ovih godina od smrti dr. Franje Tuđmana njegovi su ga protivnici
napadali kao da je živ, kao da i dalje vodi politiku koja im se,
najblaže rečeno, ne sviđa. Njima nasuprot, s Tuđmanom kao živim
političkim programom izlazili su na izbore njegovi navodno
najlegitimniji nasljednici, i redovito su propadali.
I jedni i drugi griješili su u jednome, ali presudnome: zanemarivali su
činjenicu da je Tuđman povijest, da je Hrvatsku vodio u (ratnim)
uvjetima bitno drukčijim od uvjeta u kojima su je vodile vlasti poslije
njega. Mnogo bolje i od jednih i od drugih to je shvatio narod.
On se ne osvrće na detuđmanizatore, pa mu redovito odaje poštovanje, a
u anketama pozitivne uspomene o prvom hrvatskom predsjedniku, ovisno o
pitanjima, ima od 70 do čak 90 posto građana.
Također, narod se nije osvrtao ni na političare koji su mislili da sa
svojom beznačajnošću a Tuđmanovim imenom mogu uspjeti, pa im je
uskraćivao potporu na izborima.
Takav narod ga je upamtio kao zaštitnika u vremenima kad je Hrvatskoj
prijetila pogibelj, kao osnivača države i kao pobjednika u ratu.
Premda su ga optuživali da je “ostavio državu u neredu”, generacije
nadolazećih političara imale su što naslijediti – na primjer, zemlju
stabilne demokracije i stabilnih institucija, koja je imala gotovo
beznačajan vanjski dug i u kojoj su sačuvana nacionalna bogatstva koja
će iduće vlasti kudikamo bezobzirnije rasprodavati, istodobno krčmeći i
hrvatsku suverenost, na način nezamisliv za Tuđmanove vlasti. Stoga je
Sanader u pravu kad kaže: kako vrijeme odmiče, rastu Tuđmanova veličina
i značenje.
Osvrt na Tuđmanovo vrijeme
