Unazad godinama, pa i desetljećima, mnoge su žene kod nas dobivale šamare, pa i puno gore prolazile s problemom nasilja. I novi igrani film "Samo kad se smijem" Vanje Juranić govori upravo o tome. Od župana i saborskih zastupnika, načelnika općina do ridikula bodibildera, crne kronike bile su pune vijesti o pretučenim ženama, temi o kojoj je Hladno pivo pjevalo prije točno 20 godina. Album "Šamar" (Dancing Bear) bio je jedan od njihovih najboljih, a novo vinilno reizdanje kojim je prvi put otisnut na plastici svjedoči koliko su dobro tada "potegli" i javno pjevali o problemima koje ni famozna Istanbulska konvencija očito ne može riješiti, pa i danas pritišću domaću svakodnevicu.
Dapače, tada je Hladno pivo dobilo i godišnju nagradu Hrvatskog helsinškog otpora, pardon, odbora, za angažman kojim su u javno prostoru pjevali o problemima koji drugima nisu bili zanimljivi, a danas svi pišu o njima. Hladno pivo pripadalo je među rijetke i dragocjene primjerke rocka svijesti i savjesti proizašlog iz post punk ostavštine, pa je i album "Šamar" bio stožerna ploča domaćeg rocka s jajima te 2003. To što su stali na stranu istučenih žena pjesmom "Šamar" bio je samo vrh ledene sante kojom je Pivo hladilo vruće glave, ali očito nije uspjelo u tome. Unutar pjesama kuljala je vruća svirka i strasna dosljednost sposobna da vas digne na noge prvim gitarističkim rifom ili Kekinovim vokalom.
Promjena i kretanje prema naprijed bile su važne riječi u slučaju Hladnog piva. Albumom "Šamar" grupa se kao nikada do tada poigravala mnogim obrascima rock-rukopisa i vlastiti put proširila novim sastojcima, opušteno, ali itekako ozbiljno. Iako je Pivo i prije bilo uvjerljiva sviračka mašina, možda je prvi solo album "U dva oka" Mileta s Putnicima označio prekretnicu nakon koje je "Šamar" stigao kao prvi dio iz nove, osvježavajuće gajbe grupnih proizvoda.
Danykenova produkcija majstorski je zahvatila sve nijanse zvuka. Dosljedno na poziciji kontra "karantene" domaće rock-scene, i na "Šamaru" Pivo nije bilo pretenciozno, ali je bilo vrlo djelotvorno. Iskričavi iskazi poput naslovne pjesme, "Soundtracka za život", "Teško je ful biti kul" ili "Štrajka" punili su jednu stranu priče, dok su duhoviti igrokazi poput uvodnog singla "Zimmer Frei" bili dio strategije pitkosti bez gluposti.
"Šamar" je bio opaljen vrlo čvrsto i glasno. Iznad zida gitara, izvrsnih tekstova i superiorne svirke Piva lelujali su Miletovi vokali čija su dikcija i uvjerljivost pokazivali da se pretvorio, ako toga niste bili svjesni, u jednog od najsposobnijih domaćih frontmana, diskofila koji, kao što je to napravio s Putnicima, nije prezao od promjena ni s Hladnim pivom. Sve do danas, kad mu je samostalni album "Nježno đonom" među najboljim ovogodišnjim albumima domaće produkcije.
Jednostavnost i izravnost Piva na "Šamaru" ostala je njihova najveća vrijednost, miljama udaljena od banalnosti. Jasnoća i razgovijetnost uvijek su bile vrlo bitne u rock-glazbi, a spram čestih komplikatora Pivo se ni tada nije skrivalo iza pseudoartizma. "Šamar" je čim je objavljen postao jedna od najboljih ploča te godine, spoj slojevitosti, jasnoće i artikulacije koje su na slamku "centrirano" i precizno isporučivale osvježavajuće zamisli iz tonskog studija.
Nakon albuma Hladno pivo je usred sezone gusto ispunjene ponudom inozemnih koncerata, održalo pravu lekciju iz teme o rock-žilavosti i ispunilo veliku dvoranu zagrebačkog Doma sportova na završnom koncertu turneje "Runda za sve". Doduše, godinu dana prije su se – nakon objavljivanja "Šamar" i četiri osvojena Porina – malo preračunali i umjesto velike dvorane odabrali mali Dom sportova, kamo nije ušlo oko 1000 ljudi koji su ostali ispred ulaza.
Ako su tada održali koncert karijere, poslije objavljen na poznatom DVD-u, nastup u velikoj dvorani bio je nedvojbeni trijumf upornosti, marljivog terenskog rada, odličnih albuma i pažljivo vođene karijere. Prirodnim ritmom rada i logičnom progresijom čvrsto su se etablirali kao ime jakog tržišnog potencijala, al i sasvim jasnih estetskih i političkih kriterija te 2008. stigli do 22 tisuće prodanih ulaznica na Jarunu za samostalni slavljenički koncert u povodu 20 godina benda, a nakon toga 2011. i u Arenu Zagreb.
Dugo i pažljivo građena karijera nakon "Šamara" eksplodirala je na najvećem koncertu Hladnog piva do tada, potvrdivši ih kao rock-formaciju koja je nekoliko godina prije hrabro iskoračila na teren masovne prihvaćenosti i znala kako se s njome nositi bez kompromisa. Problem domaće rock-scene često je bio upravo nedostatak motiva i sposobnosti da se iz klubova iskorači u velike dvorane i najširu javnost. U suprotnom, puno češćem slučaju, takvi su se instant-preokreti u nečijoj karijeri događali isključivo kao posljedica orkestrirane medijske priče. No, jednokratan "narihtani" uspjeh nešto je sasvim drugačije od čvrste veze sa stalnom publikom.
Podatak da je Hladno pivo tada s lakoćom punilo veliki Dom sportova, a lani imalo rasprodanu oproštajnu turneju, pokazao je da su – nakon što su kao nekadašnja rock-alternativa bili izvan glavnog toka diskografske produkcije – polako formirali novu srednju struju koja postoji i danas, nakon što je i Hladno pivo prestalo s radom. Ali ono što su radili prije toga bilo je presudno i za današnju situaciju.
