Izvaci iz knjige Dana Mazura i Alexandera Dannera
poslije 2. svjetskog rata umjetnička čast nije bila na cijeni, ali strip je iznenadio
Feljton: Svjetska povijest stripa (1)
Na posljednjim stranicama svoje knjige The Comics iz 1947., s ljubavlju opisanoj povijesti novinskih stripova, Coulton Waugh je predvidio da se „istinska literatura i poezija mogu ostvariti u stripovima”. Ova izjava vjerojatno je značajnija zbog svoje iznimnosti nego zbog same točnosti predviđanja.
Sa sigurnošću možemo pretpostaviti da je u desetljećima neposredno nakon Drugog svjetskog rata vrlo malo ljudi ozbiljno razmišljalo o budućnosti stripa. Gdje god su se stripovi pojavili (a to je bilo gotovo svugdje), bili su viđeni kao jeftina, prolazna zabava, čija su forma i sadržaj pod utjecajem komercijalnih interesa: stvaratelji stripa nigdje nisu mogli raditi izvan žanrova, formata, grafičkih stilova i narativnih pristupa koji su smatrani lako utrživima velikoj publici. Umjetnička čast nije bila u ponudi.
Štoviše, većina publike bila su djeca. To je vjerojatno bilo djelomično zbog financijskih mogućnosti velikog broja mladih, poslijeratnih baby boomersa u svijetu, ali također i zbog predrasuda o mediju. Strahovi da će stripovi pokvariti dječje vrijednosti i potkopati obrazovanje i pismenost doveli su, ironično, do cenzure koja je osigurala da u stripovima ima malo toga što bi se svidjelo ikome osim djeci. (Stripovi u novinama bili su druga priča; pošto su odrasli čitali novine, njihovi stripovi sadržavali su širi opseg tema, naročito u Sjedinjenim Američkim Državama i Velikoj Britaniji.) No, budućnost stripa sadržavala je mnoga iznenađenja: u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata, stripovi su se počeli oslobađati tih kulturno nametnutih ograničenja. Tijekom 1940-ih i 1950-ih, mali broj autora posijao je sjeme te transcendencije. Učinili su to nepretenciozno, čak i nenamjerno, jednostavno pokušavajući poboljšati formu, ispričati najbolje moguće priče, s najboljim mogućim ilustracijama, i začinjući u mislima mladih čitatelja – i budućih autora – beskrajne potencijale medija.
Stripovi na francuskom jeziku stvoreni u Belgiji uzdigli su se na međunarodnu razinu u poslijeratnim godinama. Iako je većina velikih europskih država imala svoje izdavače stripa, njihovi stripovi su većinom bili popularni samo unutar vlastitih granica i često su bili derivati prijeratnog američkog novinskog stripa. U Belgiji, međutim, bandes dessinées brzo su razvile odlučno moderan štih zbog kojeg su postale popularne na cijelom kontinentu. Najpopularniji belgijski periodični stripovi, Tintin i Spirou, predstavljaju dvije utjecajne stilske branše. Tintin, pokrenut 1946., nazvan je prema popularnom novinaru heroju kojeg je 1929. osmislio Hergé, prvi umjetnički voditelj časopisa. Stranice Tintina primjer su École de Bruxelles, stila koji je kasnije nazvan ligne claire („čista linija”). Stil kojeg je razvio Hergé koristili su i drugi autori, poput Edgara P. Jacobsa (Blake et Mortimer), Willyja Vandersteena (Suske en Wiske) i Boba De Moora.
Spirou, prvi put objavljen 1938., bio je ishodište stila znanog kao École de Charleroi ili École de Marcinelle, kasnije nazvanog „atomski stil”. U kontrastu s preciznim, svježim i urednim pristupom Hergéova briselskog stila, Charleroi je naglašeniji i elastičniji, s raznolikijom i dinamičnijom kvalitetom linije. Usavršio ga je snažan tim autora, uključujući Andréa Franquina, koji je preuzeo naslovni lik Spiroua i stvorio njegovog voljenog pomoćnika Marsupilamija. Ostali uključeni bili su Morris (Maurice De Bevere) s Luckyjem Lukeom, Peyo (Pierre Culliford) s Les Schtroumpfs (Štrumfovi) i Maurice Tillieux s Gilom Jourdanom.
Dječji žanrovski stripovi također su bujali u poslijeratnoj Velikoj Britaniji. Popularni časopisi The Beano i The Dandy nudili su burnu komediju za dječake, autora kao što je Leo Baxendale (The Bash Street Kids, Minnie the Minx). Britanski avanturistički i sci-fi stripovi, u tjednim izdanjima tabloidnog formata, ostvarili su značajno visoku razinu grafičke uglađenosti, uključujući naslikane stranice Franka Hampsona i Franka Bellamyja (koji su obojica radili na stripu Dan Dare, Pilot of the Future u Eagleu) i Rona Embletona (Wulf the Briton u Express Weeklyju).
Kraj rata izazvao je krizu u prodaji i značajnosti žanra superheroja. Američki stripovi razgranali su se u nove žanrove: rat, vestern, ljubić, krimić, kao i teen humor i smiješne životinje. Sredinom pedesetih, čitatelji stripova bili su raznoliki – pregled iz 1950. navodi da je 54 posto čitatelja bilo starije od dvadeset godina te da su 48 posto bile žene. Odrasle čitatelje privukli su žanrovi poput tvrdokuhanih krimića i jezivih horora EC Comicsa. S EC-jevim impresivnim autorskim imenima, kao što su Wally Wood, Johnny Craig i Jack Davis, umjetnost u stripovima bila je na istoj razini kao i u dramatičnim novinskim stripovima. Godine 1954., američka strip industrija pokrenula je vlastito samoregulirajuće tijelo, Comics Code Authority, kao odgovor na protustripovsku „paniku” koju je započeo dr. Fredric Wertham knjigom Seduction of the Innocent i kongresnim saslušanjima o maloljetničkoj delinkventnosti. Restriktivna samocenzura Codea, zajedno s rastućom popularnošću televizije, dovela je do krize u američkoj strip industriji. Zreli čitatelji otišli su, brojni manji izdavači su propali, i EC je ukinuo sve naslove osim časopisa MAD. Godine 1956., DC Comics, koji je objavljivao preostalih nekoliko superjunaka – Supermana, Batmana i Wonder Woman – pokušali su preporoditi jednog od svojih umirovljenih likova, Flasha. Eksperiment je uspio i nove verzije likova iz 1940-ih poput Green Lanterna, Hawkmana i Atoma ubrzo su slijedile. DC-jeva linija superheroja bila je preuređena dotjeranim kostimima, čistim, privlačnim grafičkim stilom i sci-fi temama koje odražavaju atomsko doba pod uredničkom palicom Juliusa Schwartza, veterana sci-fi pulp časopisa; intervencijom autora kao što su Carmine Infantino, Joe Kubert, Murphy Anderson i Gil Kane, i pisaca poput Roberta Kanighera i Gardnera Foxa.
U Europi, odrastanje strip publike bilo je popraćeno preseljenjem kreativnog centra iz Belgije u Francusku. To je započelo osnivanjem časopisa Pilote 1959., sa sjedištem u Parizu, kojeg su osnovali pisci René Goscinny i Jean-Michel Charlier te crtač Albert Uderzo. Poput Tintina i Spiroua, Pilote je u početku bio namijenjen školarcima i imao je izrazito zdrav i pedagoški ton. No Goscinny, koji je postao glavni urednik, imao je viziju ozbiljnijeg tona za bande dessinée i Pilote se počeo kretati u tom smjeru, čemu je pomogla popularnost Uderzova i Goscinnyjeva stripa Asterix Gal (Astérix le Gaulois, 1959.) te Charlierova i Jean Giraudova stripa Poručnik Blueberry (Lieutenant Blueberry, 1963.).
Astérix, smješten u Francusku u doba rimske okupacije, nudio je prepredenu, anakronu satiru suvremene kulture, dok je Blueberry bio vestern s revizionističkim, antiautoritarnim aluzijama. Astérixova fenomenalna popularnost, uključujući i slavnu pojavu na naslovnici novina L’Express 1966., iznenada je izazvala rasprostranjenu pažnju prema kulturnom potencijalu bande dessinée. Ovo je bilo popraćeno rastućim akademskim interesom za stripove, koji su promovirale suparničke organizacije CELEG (Centre d’Etude des Littératures d’Expression Graphique) i SOCERLID (Société Civile d’Études et de Recherches des Littératures Dessinées), koje su se borile za kulturni legitimitet stripova. Ujedno, one su promovirale i pionirsku publikaciju nekoliko sofisticiranih erotskih časopisa za odrasle, poput Barbarelle (1962.) Jean-Claudea Foresta i Les Aventures de Jodelle (1966.) Guya Peellaerta. Akademici su bili aktivni i u Italiji, dok su pojavu novih mračnih, nasilnih, erotskih stripova u žanru krimića znanih kao fumetti neri („crni stripovi”) potaknuli popularni krimi serijali kao što su Diabolik (1962.) i Satanik (1964.). Britanski novinski stripovi su, u međuvremenu, doživljavali nešto poput zlatnog doba; stripovi, uključujući Modesty Blaise (1963.) Petera O’Donnella i Jima Holdawaya te Carol Day (1956.) Davida Wrighta, bili su uglađeni, sofisticirani i pametni, toliko umjetnički da su bili dostojni velike tradicije američkih ilustratora dramatičnih novinskih stripova, kao na primjer Alexa Raymonda, autora Flasha Gordona i Ripa Kirbyja.
Prateći DC-jev uspješan preporod superjunaka, izdavač B-produkcije Marvel Comics lansirao je vlastitu liniju kostimiranih junaka. Marvelovim knjigama manjkao je DC-jev uglađen stil, ali su to nadoknađivale Kirbyjevim eksplozivno dinamičnim crtežima i planovima u stripovima Fantastična četvorka (Fantastic Four), Moćni Tor (The Mighty Thor) i drugim djelima, te Ditkovom ekscentrično stiliziranom vizijom u The Amazing Spider-Man i Doctor Strange. Pod vodstvom autora/urednika Stana Leeja, „stvarni problemi” bili su dodani arhetipu superjunaka – Spidermanova tinejdžerska nelagoda i Thingova tragična dilema između heroja i čudovišta. Ove kvalitete, zajedno s Kirbyjevom sve ambicioznijim „kozmičkim” prizorima i temama, vidljivim u Galactus/Silver Surfer pričama u Fantastičnoj četvorci, dale su Marvelovoj liniji nešto što se dopadalo starijim tinejdžerima i studentima. DC-jevi prepoznatljivi likovi i dalje su se najbolje prodavali, ali kako se Marvel uspostavljao kao moderniji suparnik, starija kompanija podesila je stil i sadržaj vlastite linije superjunaka. •
Zagrebački izdavač Sandorf ovaj put iznenađuje fantastičnim, bogato ilustriranim izdanjem “Svjetska povijest stripa: od 1968. do danas” američkih autora Dana Mazura i Alexandera Dannera. Gusto ispisana i vrhunski tiskana knjiga na 320 stranica privukla je i prije nego što se pojavila u knjižarama strastvenu stripovsku publiku koja već traži primjerak više. Knjiga prati evoluciju stripa tijekom više od pet desetljeća i preko pet kontinenata, sve do pojave globalne, digitalne scene. Širok doseg Svjetske povijesti stripa predstavlja mnogobrojne crtače, stilove i pokrete, obuhvaća Marvelove i DC-jeve superjunake, Roberta Crumba, underground pokret i manga umjetnika Tezuku, politički nabijene talijanske fumettije i seksualno nabijene ženske mange, sci-fi, Métal Hurlant i, naposljetku, trenutak u kojemu stripovi čine iskorak s papirnate na web stranicu.
