Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 24
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
Helena Petković

Svatko se u životu mora, baš kao Ježurka, boriti protiv zvijeri i hulja

Foto: Marko Lukunic/PIXSELL
1/2
06.04.2022.
u 09:35

U kazalištu Trešnja Petković postavlja klasik Branka Ćopića "Ježevu kućicu" u maniri koncerta-predstave

Po šumi, širom, bez staze, puta, Ježurka Ježić povazdan luta... Mnogi ove rime znaju nastaviti sve do kraja antologijske “Ježeve kućice”. I pritom se nostalgično smiješe. Zato je vrijedno znati da zagrebačko kazalište Trešnja u petak premijerno na scenu postavlja književni klasik Branka Ćopića. Ovaj put jednu od najljepših priča u stihovima režijski je osmislila redateljica Helena Petković.

U najavi predstave jako lijepo ustvrdiste da postoje djela na čiji spomen svi razdragano kažu: “Aaaaah!” Zašto vi na spomen “Ježeve kućice” uzdišete?

Pretpostavljam da to dugujemo Ćopićevim stihovima jer su fantastični. Te rime su nenametljive, a kroz stihove se stvara niz slika. Vjerujem da je upravo kvaliteta tih stihova tu basnu upisala u antologiju.

Jeste li njene stihove i vi kao dijete najprije naučili?

Da, moja mama kaže da sam, i prije nego što sam znala govoriti išta drugo, dok bi mi ona čitala “Ježevu kućicu” ja sama završavala stihove. Naravno, tada sam bila premala pa se toga ne sjećam, no mama je pričala da sam slušajući nju kako čita, cijelu basnu zapravo naučila napamet.

Koliko vam “Ježeva kućica” znači danas?

Toliko da sam se oduševila kad mi je ravnateljica kazališta Trešnja Višnja Babić predložila taj naslov. Međutim, onda kada čovjek to počne režirati upadne u probleme jer se ipak radi o jednoj pjesmi koja čini tek 15-ak minuta sadržaja koji treba pretvoriti u 50-minutnu predstavu. Onda se, ako nije redateljska intencija isključivo ilustrirati slike iz pjesme, treba nadopisati i neki dodatni narativ koji neće nagrditi osnovnu priču, već je nadopuniti. Tek s radom na predstavi počnete sebi postavljati pitanja zašto Lija poziva Ježurku k sebi, zašto on ne pristaje prenoćiti... Znamo mi da je to zato što je njemu najdraži njegov skromni dom, ali ipak uz sve to treba tome dodati još neku motivaciju. Eto, unatoč početnom oduševljenju ispadne da je to režirati ipak teže nego što bi se na prvu reklo. Kada spomenemo “Ježevu kućicu” svi je počnu recitirati jer gotovo cijelu pjesmicu znaju napamet pa se čini kako je to lako. Ali kad materijal pjesme treba pretočiti u predstavu, onda se shvati da to baš i nije tako jednostavno.

I kako ste onda riješili taj “problem”?

Odlučila sam da će taj dodatni narativ kojeg u basni nema činiti šumski bend sastavljen od šumskih razbojnika. To je trojac koji presreće Liju na putu do Ježeve kućice. Njih sam pretvorila u bend koji okupljaju Sova i poštar Zec. Oni zapravo pokušavaju rehabilitirati te kriminalce pa paralelno s pričom o Ježurki imamo i priču o raspadu životinjskog benda. To je neka klasična, “Beatles” situacija jer se valjda u životu svakog benda dogode svađe - tko će biti frontmen, tko će pjevati pojedinu pjesmu... Mi stoga u predstavi pratimo uspon i raspad šumskog benda paralelno s narativom same basne. A bend će u predstavi uživo pjevati i svirati pa će to biti neka kombinacija kazališne predstave i koncerta. No, najviše smo se namučili kako složiti ta dva narativa koji se isprepleću, samu priču u stihovima i glazbeni dio koji izvodi bend.

Ta nas priča ponovno podsjeća na prave životne vrijednosti: skromnost, radišnost, brigu za vlastiti dom... Koliko je važno danas afirmirati te vrijednosti?

Nadam se da će djeca s predstave otići s mnogo različitih tema za razmišljanje. Svi dobro znamo rečenicu “draži je meni moj skromni dom”. Međutim, voljela bih istaknuti da se ta metafora o domu ne odnosi samo na nekretninu, već na sve vrijednosti koje Ježurka stječe svojim radom. On naglašava kako živi od svog lova, da sve stječe pošteno, za razliku od kriminalaca koji žive od pljačke. Potpuno je promašeno naglašavati samo i isključivo borbu za kućicu. Mi smo pretjerano navikli, i to počinje već od djetinjstva, da su jako važne samo materijalne vrijednosti, a Ježurka kaže divnu stvar - meni je dosta ovo što imam jer sam to stekao pošteno. Svi smo dosta orijentirani na materijalno, a Ćopić nije išao u tom smjeru, nego upravo u onom suprotnom, naglašavajući skromnost. E sad, je li danas deplasirano govoriti o toj skromnosti koju Ježurka ističe kada već u vrtiću djeca imaju problema ako nemaju tenisice ili mobitele kakve ima netko drugi? Ima li smisla danas afirmirati te vrijednosti? Nisam sigurna jer stalno nas nešto demantira. Ali sam sigurna da o tome stalno treba govoriti, postavljati takve teme na scenu. I na taj način poticati djecu da, kada vide predstavu, o tim temama počnu ispitivati roditelje. Kao što na taj način treba poticati i roditelje da o tome razgovaraju s djecom. U teoriji svi to znamo, no često se to zaboravi u praksi, jer nije lako često odoljeti raznim pritiscima. A Ježurka uvijek odolijeva svim pristiscima i nitko ga ne uspijeva posramiti. I kada mu ulaze u dom i govore da je jadan, da je budala, on ne potpada pod utjecaj životinja, ne srami se, nego reagira, izbori se za sebe. Usto, kroz predstavu se, u odnosima između svih likova, cijelo vrijeme provlači motiv prijateljstva i što se događa kad netko zbog svog egoizma ne gleda na dobrobit zajednice. Ti odnosi prijateljstva i tolerancije izuzetno su mi važni i zato bih voljela da djeca nakon što dođu u kazalište i vide predstavu upravo to ponesu sa sobom.

Eto, u najavi ste kazali da je “Ježeva kućica” borbena basna. Zašto ste upotrijebili baš tu sintagmu - borbena basna?

Zato što, bez obzira na sve, Ježurka nije netko tko nema stava. U trenutku kada je to baš potrebno, on taj stav i pokaže i u njemu je dosljedan. On nije mekan, nije kukavica, nije povodljiv. U trenutku kada ga se suoči s neposrednom opasnošću, reagira vrlo borbeno. Čini mi se da se to i inače događa u životu, ne može se nešto postići bez borbe protiv divljih zvijeri i šumskih razbojnika.

Foto: Kazalište Trešnja

Unatoč kultnom statusu, “Ježeva kućica” je 1993. bila izbačena iz hrvatske lektire jer je napisana na srpskom jeziku. Potom je prije koju godinu vraćena u lektiru, premda je bilo i nekih jezičnih intervencija.

Drago mi je da su ta ružna vremena iza nas. Ne shvaćam zašto bi se literatura i umjetnost općenito dijelili prema nacionalnoj osnovi. Dobra literatura pripada svima, cijelom svijetu. Ako postavljamo, recimo, belgijske pisce, ne znam zašto ne bismo postavljali i dobre srpske autore. Voljela bih da više tih fantastičnih književnih klasika možemo vidjeti na našim kazališnim scenama. Bila sam premala kada je “Ježeva kućica” izbačena iz hrvatske lektire, ali smatram da je bilo kakvo “čišćenje” literature na nacionalnoj osnovi neumjetnički čin te da je to zapravo deplasirana tema za razgovor. 

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije