Sašu Anočića gotovo da i nije potrebno posebno predstavljati. Poslije "Kauboja", koji su doslovno pomeli teatarski prostor u nas i za koje se i danas traži karta više, njegovo je ime postalo sinonim uspješnosti na kazališnoj sceni. No uz autorske projekte on je i ravnatelj dječjega kazališta Trešnja i kako sam, uza smijeh kaže, i tamo voli da su stvari malo drukčije.
Nije baš u nas uobičajena praksa da se raspisuje natječaj za novi dramski tekst, a posebno ne za tekst za djecu i mlade. Koji su bili vaši motivi?
- Odmah moram priznati da je to bila ideja Zrinke Šamije Rajković, naše voditeljice marketinga i promocije, ali objeručke sam je prihvatio. Odmah sam se sjetio svojih dana, dok još nisam ušao u ovaj svijet. Znam kako je teško početnicima, kako je teško novim ljudima probiti tu barijeru. Pružili smo im šansu, a svevremeni je problem modernizacija tekstova za djecu.
Kako danas uopće treba pisati za djecu i čime ih se može privući u kazalište?
- Sve oko nas jako se mijenja. Klasici za djecu, dakako, ostaju, i uvijek ih se može prebaciti u naše doba. No doba kompjutora nosi nešto posve drugo, novi pogled na svijet, ali i nove pisce, nove teme i tekstove. I zato mi je posebno drago što smo realizirali ovaj natječaj iako je na kraju pobijedio tekst afirmiranih autora "Rena a friend" Saše Božić i Dore Ruždjak. U obranu postulata o novim autorima imam reći samo to da su tekst poslali pod pseudonimom, da žiri nije znao tko ga je napisao, a izabrali su ga jednoglasno. Uz to, žiri je dao i drugu i treću nagradu te izdvojio i neke tekstove za koje misli da ih možemo raditi u našim dramskim radionicama za klince, našem učilištu.
Što je bit tih novih tekstova? Kako oni moraju doticati djecu?
- Jako je teško danas zainteresirati djecu. Mi smo teatar u koji publika ne dolazi zbog nekog redatelja ili glumca. Naša publika dolazi na naslove, što mi je katkad žao. Imamo tekst Tijelo i odučili smo se za njega jer želimo plesnu predstavu za najmlađe. To bi bio njihov prvi susret s apstraktnom umjetnošću, pokretom, plesom. Želimo im pokazati da se s tijelom može svašta. To će im pružiti drukčiji pogled na umjetnost i kazalište, a nije dosadno. Uvijek pokušavam raditi komercijalno, ali da uđe u neke umjetničke sfere. Mislim da sam do sada već dokazao kako se to može.
Koje su ključne razlike između teatra za djecu i teatra za odrasle?
- Nema ih! Doslovno se zgražam nad rečenicom koju znaju reći renomirani i veliki redatelji, neću ih sada imenovati, kada kažu glumcu: "Nije ti to dječje kazalište!" Meni je to strašno. Godine sam proveo u HNK Osijek da bih se na kraju odlučio doći u dječje kazalište. I nisam požalio. Niti sam pomislio da sam stubu ispod.
Rekla bih da je čak i teže raditi za djecu jer nema "šmiranja"?
- Da. I samo ovdje imate priliku raditi predstave za ljude od tri do 93 godine.
Je li to bio razlog dolaska u Trešnju?
- Kad sam preuzeo Trešnju, doista sam mogao birati što ću raditi. I nije mi odgovaralo ravnateljstvo jer previše vremena trošim na ono što nije čisto kreativno. Ali nije mi žao. Otvorili smo učilište, pokrenut ćemo i večernju scenu i radimo uporno na novim projektima.
A to su?
- Želim mjuzikl jer mislim da je Trešnji potreban jedan mjuzikl u godini. I sada ćemo iskoristiti situaciju i kao mjuzikl postaviti Šeherezadu. Nadam se da će to biti predstava koja će popuniti vikende u našem kazalištu kad prestane škola ili se djeca razbježe po lijepom vremenu.
