Datum 21. ožujka od 1999. godine Svjetski je dan poezije. Odlučio je tako UNESCO. No, u Hrvatskoj je 21. ožujka posvećen poeziji još od 1964. godine kada je u Zagrebu u sklopu Studentskog kulturno-umjetničkog društva Ivan Goran Kovačić osnovano Goranovo proljeće. Tu su manifestaciju “blagoslovili” pjesnici Dobriša Cesarić, Jure Kaštelan, Dragutin Tadijanović, Drago Ivanišević i Vesna Parun, ali i glumci Marija Crnobori, Zlatko Crnković, Fabijan Šovagović i Sven Lasta, a među pokretačima bili su, nek’ se zna, i goranovci Ante Bekić, Vojo Šiljak, Muradif Kulenović, Marko Damjanović, Mladen Božović…
Pokušalo se početkom devedesetih ukinuti Goranovo proljeće, pokušalo se promijeniti i ime ove pjesničke manifestacije, ali i ime cijelog studentskog društva, a i danas su sve glasniji oni koji bi Ivana Gorana Kovačića, a onda i Goranovo proljeće maknuli iz hrvatskog kulturnog prostora jer im jako smeta Goranova pjesma „Mrzimo vas“, ali i njegova partizanština i antifašizam. Za koji je mladi pjesnik, autor antologijskih kajkavskih stihova, nimalo pjesnički i bonvivanski, položio i život. Pod znak upitnika stavljena je i Goranova poema „Jama“ (koja i danas ima nevjerojatnu simboličnu snagu) čije je jedno strano izdanje ilustrirao i Pablo Picasso. A ono što je Picassova Guernica za Španjolsku, to bi Goranova „Jama“ trebala biti za Hrvatsku. Danas se Guernica nalazi usred Madrida, u velikom muzeju kraljice Sofije, iako ju je tražio i nedaleki Prado želeći je u svojoj ionako prebogatoj zbirci. Picassov komentar španjolskog građanskog rata privlači na tisuće turista. Ono što Mona Lisa znači za Louvre, to Guernica znači za Muzej kraljice Sofije.
Nitko danas neće gledati u Guernicu ideološkim naočalama. Pa se tako ideološkim naočalama ne može iščitavati ni Goranova „Jama“. Nitko joj danas ne može dodati ni zarez niti joj ga može oduzeti. Ona je spomenik jednog vremena i odavanje počasti žrtvama koje, na žalost, nitko nikada neće do kraja prebrojiti jer je to nemoguće. I zato već jednom treba prestati i s licitacijom žrtava i s licitacijom oko umjetničkih remek-djela kakva je i Goranova „Jama“. Jer stih „Krv je moje svjetlo i moja tama“ dostojan je Biblije. Kao da je pronađen u danas nevelikoj rijeci Jordan. Ili iskopan u tamnim dijelovima mistične bazilike Svetoga groba u Jeruzalemu. Mogao ih je izgovoriti i Isus Krist, kao što ih je izgovorio i zapisao Ivan Goran Kovačić. Poruka tog stiha nikako nije poruka podjele, kao što to ne bi trebao biti ni nauk Isusa Krista. Na istoj su poetskoj i humanističkoj liniji i stihovi Vladimira Nazora iz „Galiotove pesni“ koje smo valjda naučili još u školi: „Pokle su me prikovali zlizani za ove daski. Ja nisan već doma videl, ni svoje zagledal majki. Si l cela mi, kuća bela? Si l mi, majko prebolela? More, more sinje!“ Poezija kao najdublja molitva.
>> Birokracija nije ni crveni ni crni, nego hrvatski problem
Tek kada na svjetlo dana izađe potpuna istina o svemu što se događalo za vrijeme Drugog svjetskog rata i u poratnom razdoblju, možemo suditi o Goranovoj "Jami". Ne o pjesmi kao umjetničkom djelu nego o pjesmi kao poruci. I danas svjedoćimo zloupotrebi pjesme (Kulturnjaci 2016.) a iz iskustva znamo da je pjesma bila "potporanj" mnogim lažima. Možemo reći da je pjesma imala i proročanski karakter obzirom na sve ono što je slijedilo u poratnom razdoblju. A možemo reći da je pjesma možda bila inspiracija mnogima koji su kasnije punili jame jer slavi osvetu. Dakle, o "Jami" još nije sve rečeno a "ideološke naočale" su uvijek bile u upotrebi a vjerojatno će i biti. Neke priče će pasti i priča o "Jami" neće biti zaobiđena. Činjenica je da u nekim jamama nema kostiju a iz nekih kosti strše i nitko se na njih ne obazire.