U četrdeset godina koliko je prošlo od njegove prve snimke Oliver nas je često zavodio dojmom da možemo vjerovati u sve što otpjeva – zaključio je pokojni Dražen Vrdoljak u jednome od eseja o "kozmičkom Dalmatincu" iz istoimenog trostrukog box-seta s njegovim najboljim snimkama. Slična konstatacija vrijedi i danas, kada su se neke od tih klasičnih pjesama – i one koje su na dobrom putu da to postanu – našle u sasvim novom kontekstu. Jer, sugestivnost je njegovo je najjače oružje, a kada se tako prepoznatljiv glas ogoljen "do kosti" nađe samo nasuprot klavira i Hauserova violončela – dakle, glazbala koje samo po sebi garantira bolnu sjetu – rezultat i ne može biti ništa drugo nego ponovno buđenje najuniverzalnijih, duboko 'zakopanih' osjećaja.
Nostalgični karakter
Naravno, dio ukupnoga dojma albuma "Noć nek' tiho svira" proizlazi upravo iz njegovog nostalgičnog karaktera. Dobra vijest glasi da od devet odabranih pjesama gotovo polovina otpada na dragulje iz Runjićeva doba, pa će se ovdje naći i "Nocturno" i "Molitva za Magdalenu", ali i neizbježna "Galeb i ja". Oslobođena aranžmanskog tereta, ta uglazbljena refleksija o opijenosti ljetom ovdje je dobila drukčiju vrstu težine, zvučeći gotovo potresno.
Na papiru, ovo je projekt sudara udaljenih svjetova, no generacijski procjep poništen je uspostavljenjem emotivnog mosta i pronalaženjem zajedničkog glazbenog jezika.
Bez samodopadnosti
U manje vještim rukama "suha" kombinacija violončela, klavira i glasa pretvorila bi se u zamoran crossover s primjesama kiča.
Na sreću, odabravši mlado i nadahnuto društvo naoko drukčijeg senzibiliteta, Oliver je pokazao kako se ni u poznijoj fazi karijere, kad se više nikome ne mora dokazivati, ne boji zakoračiti u nepoznato. I to lišen samodopadnosti, kao i uvijek.
moze li to jednostavnije ili s prijevodon..glede moji godina..