Mnogo je likovnih kolonija, ali jedan je karlovački ZILIK. Ne samo da je najdugovječniji pa ove godine slavi 50. rođendan već je i razlog njegova postojanja jedinstven – nastao je zbog djece. Davne 1974. iz potrebe pružanja topline i pažnje djeci bez odgovarajuće roditeljske skrbi tadašnji ravnatelj karlovačkog Dječjeg doma "Vladimir Nazor" Pero Car i supružnici Petar i Dana Grgec osnovali su ZILIK posvećen stvaralaštvu djece. Prodefilirala su njime slavna slikarska imena, a njihovi radovi danas su dio bogatog fundusa ZILIK-a na kojem bi mogle pozavidjeti neke galerije pa i muzeji.
U svojem 50. izdanju, od 22. do 26. siječnja u organizaciji Centra za pružanje usluga u zajednici "Vladimir Nazor", u Karlovac dovodi sjajne umjetnike iz regije, a kruna slavlja velika je izložba djela iz fundusa ZILIK-a kojom se u Galeriji Vjekoslav Karas manifestacija i otvara. Kustosica izložbe, izbornica ZILIK-a i povjesničarka umjetnosti Sonja Švec Španjol ispričala nam je sve o tome, ali i o zgodama i nezgodama s kojima se susreće kao freelancerica u umjetničkim vodama.
Osim što slavi 50. 'rođendan', koje su još posebnosti ovogodišnjeg ZILIK-a čija ste vi izbornica?
Uz redovni Veliki i Mali ZILIK, kruna ove jubilarne obljetnice je svakako velika retrospektivna izložba iz fundusa pod nazivom "ZILIK – 50 godina" koju otvaramo u ponedjeljak 22. siječnja u 20 sati u Galeriji "Vjekoslav Karas" u Karlovcu. Na izložbi će posjetitelji moći razgledati ukupno 150 radova 100 umjetnika. Povodom svečanog otvorenja izložbe nastupit će poznati hrvatski glazbenik Matija Cvek, učenici Glazbene škole Karlovac, a posebnu točku izvest će i štićenici Centra za pružanje usluga u zajednici "Vladimir Nazor". Ove godine na ZILIK-u imamo i posebne goste. Naš poznati meteorolog Zoran Vakula i karikaturist Nik Titanik u četvrtak 25. siječnja u 11:15h predstavit će zajednički projekt meteoslikovnica "Vremenaste priče". Slikovnice su primarno namijenjene za stariju vrtićku skupinu i niže razrede osnovne škole. Nakon promocije zainteresirani će moći kupiti meteoslikovnice po prigodnoj cijeni i uz autograme autora. U petak 26. siječnja 50. ZILIK zatvaramo svečanim otvorenjem izložbe na kojoj ćemo predstaviti radove nastale na Velikom i Malom ZILIK-u ove godine, a mlada Bruna Belić izvest će točku na hoopu (aerial hoop) uz pjesmu Marka Bošnjaka "Moli za nas".
Kustosica ste i velike izložbe iz fundusa ZILIK-a nastalog tijekom 50 godina njegova trajanja. Što se sve krije u tom fundusu, ima li rariteta, je li u pitanju važna umjetnička zbirka za hrvatsku kulturu?
Fundus broji preko 2.100 djela više od 700 autora i u njemu se kriju mnogi dragulji hrvatske likovne umjetnosti. Počevši s poznatim autorima koji su djelovali u duhu naive, poput Ivana Rabuzina, Ivana Lackovića Croate, Mije Kovačića, Franciske Petelinšek, Katice Parađ-Vojković, Dragice Belković i mnogih drugih, pa sve do najvećih imena hrvatske likovne umjetnosti XX. i XXI. stoljeća kao što su Nives Kavurić-Kurtović, Dubravka Babić, Marija Braut, Ivo Šebalj, Zlatko Prica, Miroslav Šutej, Ivan Kožarić, Edo Murtić, Vasilije Josip Jordan, Mersad Berber, Josip Diminić, Ivica Antolčić, Kosta Angeli Radovani, Predrag Goll, Ratko Petrić, Branka Uzur, Jadranka Fatur, Ljerka Njerš, Đuro Seder, Zlatko Keser i Zlatko Kauzlarić Atač. Posebnost fundusa ZILIK-a leži u činjenici da su djela umjetnika nastala u ozračju veselja, prijateljstva i druženja, odnosno svih onih iskonskih i plemenitih vrijednosti koje nas čine ljudskim bićima. Upravo zbog toga, osim umjetničke vrijednosti utemeljene na znanju, talentu i vještini autora, djela nose poruku humanosti i čovječnosti koju su utkala upravo djeca pomno promatrajući i upijajući što umjetnici rade, znatiželjno ih zapitkujući kako i zašto stvaraju i nesebično im poklanjajući svoje vrijeme, toplinu, dobrotu i neiskvarenost s kojima nastupaju prema svijetu.
ZILIK je prvenstveno nastao zbog djece. Znate li možda ima li u povijesti kolonije slučaj da je koje dijete krenulo zbog ZILIK-a u umjetničke vode?
Ima takvih primjera, dapače. Istražujući dokumentaciju i hemeroteku ZILIK-a od samih početaka do danas, naišla sam na dvojicu bivših štićenika Doma koji su upravo zahvaljujući ZILIK-u krenuli u umjetničke vode. Isto tako moram istaknuti da su na Malom ZILIK-u osim štićenika doma, dugi niz godina redovno sudjelovala djeca iz osnovnih i srednjih škola koja su iskazivala posebni afinitet prema likovnosti, te su kroz ZILIK dodatno razvijala svoje umjetničke sposobnosti. Iako nam sada dolaze cijeli razredi osnovnih i srednjih škola, učitelji i profesori nam napomenu ako u razredu imaju učenike s posebno izraženim interesom za likovnost, pa im naši umjetnici koji vode likovne radionice pruže sve potrebne informacije i savjete ako se žele nastaviti školovati u umjetničkom smjeru.
Iza vas je više od 240 izložbi i deset godina rada kao freelance kustosica. Biste li se mogli zamisliti da sada napravite karijerni zaokret i zaposlite se u nekoj ustanovi, muzeju, galeriji?
Hm, odlično pitanje! S jedne strane bih voljela imati potrebnu infrastrukturu, financijsku stabilnost i sigurnost te izložbeni prostor za realizaciju umjetničkih projekata, a s druge strane ostaje pitanje bih li u ustanovi imala toliku slobodu koliku imam sada? Ako bi postojala mogućnost rada u ustanovi koja poštuje struku i daje slobodu vodstva i osmišljavanja programa, onda bih bila spremna na taj korak, ali bojim se da, zasada, nisam naišla na takvu ustanovu.
Biti slobodnim umjetnikom daje slobodu, ali što se u tom statusu ipak treba zakonski promijeniti da se slobodnim umjetnicima omogući dostojanstveniji život?
Mnogo toga se treba promijeniti. Sloboda je divna i ona je u pravilu osnovni imperativ svima koji su se odlučili na ovakav oblik djelovanja. No, iznimno je puno izazova, poteškoća i nemogućnosti dostojanstvenog života. Naime, samostalni umjetnici, barem oni koji su članovi HZSU-a, nemaju pravo na godišnji odmor tj. ako odu na godišnji, nemaju nikakvih prihoda, nemaju pravo ni na bolovanje prvih 40 dana bolesti, nisu kreditno sposobni, nemaju regrese ni božićnice, zapravo nemaju apsolutno nikakvu pravnu i egzistencijalnu podršku i sigurnost. U najlošijoj poziciji su svakako likovni umjetnici koji jedini nisu plaćeni za svoj rad, tj. za samostalno izlaganje. Također, nije uređeno područje prodaje umjetnina, ne postoje konkretne porezne olakšice na kupovinu umjetničkih djela, a umjetnici su često primorani otvoriti obrt da bi legalno mogli prodavati svoje radove. Umjetnici nisu obrtnici, a čak i ako otvore obrt, onda ne smiju biti članovi HZSU-a i imati status samostalnih umjetnika. Tako da je to jedan začarani krug niza problema koji se desetljećima ne rješavaju.
Kako birate umjetnike s kojima radite izložbe? Ili oni biraju vas?
I jedno i drugo! Volim biti proaktivna, kontinuirano istražujem i nastojim biti u toku s aktualnostima što podrazumijeva i otkrivanje novih umjetnika. Ako mi se sviđa nečiji rad, kontaktiram autora i predložim da se upoznamo te da razgledam djela uživo i ako sve dobro prođe, ponudim im suradnju. Isto tako putem javnih natječaja za sudjelovanje na grupnim žiriranim izložbama često otkrijem velik broj autora i autorica koji me oduševe i iako nužno ne prođu na tom natječaju, jer je u žiriju uvijek veći broj članova i nemamo svi isto mišljenje, zabilježim si njihove podatke i nastavim pratiti njihov rad dok se ne ukaže mogućnost za suradnjom. Također, umjetnici me nerijetko kontaktiraju i predlože suradnju, jer je moj rad transparentan i vidljiv putem portala PerceiveArt kojeg vodim već preko 10 godina, te preko projekata koje predstavljam i promoviram na društvenim mrežama. No, moram odmah reći da ne surađujem sa svima. Naime, jako mi je bitno da rad umjetnika osobno cijenim i smatram kvalitetnim, jer jedino tako mogu ući u materiju i iskreno interpretirati rad, ali i stati u obranu tog rada i svoje analize ukoliko za to bude potrebe. Nažalost, često moram i odbiti umjetnike koji se jave prekasno, jer radeći kao freelancer uvijek radim na nekoliko projekata istovremeno i često već u rujnu ili listopadu popunim cijelu iduću godinu na čemu sam uvijek zahvalna s obzirom da je ovakav način rada kontinuirano neizvjestan i nepredvidiv.
Kako izgleda posao freelance kustosa, što sve radite?
Sve ovisi o tome koliko ste predani, posvećeni i voljni raditi. Ja sam radoholičarka pa radim svaki dan, cijeli dan. I vikendima. Kada radim samostalne izložbe moj posao obuhvaća posjet ateljeu, selekciju radova (ukoliko umjetnik već nije sam odabrao radove za izložbu), pisanje predgovora izložbe, likovni postav izložbe, uvijek radim i PR i marketing svake izložbe i projekta u kojem sudjelujem, održim govor na otvorenju i nastojim fotografirati izložbu, jer smatram da umjetnici ne bi trebali imati teret svih navedenih obaveza. Moj posao također obuhvaća vođenje i uređivanje portala PerceiveArt. Na godišnjoj bazi otvaram između 25 do 30 izložbi. Pišem i osmišljavam projekte, organiziram, koordiniram i vodim projekte putujućih izložbi, pa sam tako 2017. godine realizirala putujuće izložbe Ive Šebalja i Ive Friščića, zatim putovanje retrospektivne izložbe karikaturista Nika Titanika, a posljednji projekt je bila putujuća izložba ilustracija Neustrašive žene koja je u dvije godine posjetila ukupno 20 ustanova u kulturi diljem Hrvatske. Osim putujućih izložbi, jako volim sudjelovati na grupnim žiriranim izložbama bilo kao autorica koncepcije, izbornica ili članica žirija jer putem grupnih izložbi upoznam velik broj novih umjetnika i umjetnica. Također, tijekom godine otvaram i niz samostalnih izložbi od mladih autora koji su tek stasali s likovnih akademija, pa sve do etabliranih hrvatskih umjetnika. Uz sve navedeno, već osam godina vodim ZILIK u sklopu kojeg osmišljavam sadržaje, selektiram sudionike Velikog i Malog ZILIK-a te organiziram, postavljam i otvaram šest izložbi na godišnjoj bazi.
Koje su negativne stvari koje ste doživjeli u karijeri? Pitam jer ne libite se o tome progovarati na društvenim mrežama.
Naravno, negativne stvari su dio svakog posla, pa tako i mojeg. U nekoliko navrata sam doživjela da mi je obećan određeni iznos honorara koji bi, nakon što bih odradila svoj dio posla, bio znatno smanjen pod izgovorom da je ustanova iznenadno ostala bez financija ili da su novci utrošeni na druge segmente projekta. Često se znalo dogoditi i da me kontaktiraju ustanove i izraze interes za ugošćivanjem nekih projekata koje vodim, ali pritom nisu spremne platiti autorski honorar za moj angažman. Isto tako, kako često pišem konstruktivne kritike i ukazujem na probleme u struci posredno se zamjerim mnogim ljudima, pa mi se zatvore i mnoga vrata, no mislim da ta vrata tako i onako nikad ne bi bila otvorena za osobe poput mene jer nam djelovanje počiva na posve različitim principima i vrijednostima. Kada radite, neminovno je da ćete doživjeti i niz neugodnih situacija. Mislim da je velika prednost činjenica što je omjer dobrih i kvalitetnih ljudi, te uspješnih projekata i dalje daleko veći od negativnih iskustava i situacija. Barem u mom slučaju.
Dosta oštri ste javno bili i prema djelatnostima opatijskog paviljona Šporer, pa i Bijenala slikarstva.
Jesam, bila sam dosta oštra jer oba slučaja pratim duži niz godina i kada su neprofesionalnost i banalnost u prvom slučaju i nepotizam u drugom slučaju došli do svog vrhunca jednostavno više nisam mogla šutjeti. Sjela sam, sažela sve podatke svojih ranijih istraživanja te napisala tekstove koji ukazuju na ključne probleme u oba slučaja. Činjenica da su odjeci i količina reakcija u oba primjera nadmašila sva moja očekivanja bili su samo potvrda da se o tome trebalo pisati.
No ne može se osporiti da je Bijenale hvalevrijedna izložba koja ipak okuplja sjajna imena i promiče slikarstvo?
Bijenale slikarstva je odlična ideja u svojoj srži. Osobno smatram da imamo izvrsnih slikara diljem Hrvatske i da je bijenalna izložba koja prezentira recentna ostvarenja u području slikarstva manifestacija koja je podjednako zanimljiva kako struci tako i široj javnosti. No, Bijenale slikarstva u organizaciji HDLU-a odavno ne bira sudionike po kvaliteti, već po imenima koja su im bliska. Daleko od toga da i među njima nema izvrsnih slikara, upravo suprotno, ali principi po kojem se biraju sudionici jednostavno su pogrešni i netransparentni. Organizatori tvrde jedno, statistika govori drugo, a ovo drugo potvrđuje i cijeli niz umjetnika koji su svjedočili razgovorima organizatora i koji se druže s kolegama koji su u odborima HDLU-a, te znaju kako sistem funkcionira. Isto tako moram istaknuti da manifestacija koja dobiva 100.000 € za realizaciju, a koju organizira strukovna udruga kojoj je misija "briga o društvenom i ekonomskom statusu svojih članova", a vizija "razvoj prava i egzistencijalne osnove svojih članova" bi ipak trebala presložiti vlastite prioritete te financijski rasteretiti umjetnike koji sudjeluju na Bijenalu, a koji trenutno moraju plaćati kotizaciju za sudjelovanje i snositi troškove transporta i povrata radova za izložbu.
Koliko je općenito transparentno djelovanje hrvatskih muzeja i galerija?
Odlično pitanje! Muzeji vrlo često nemaju godišnje natječaje za izložbe, pa sve ovisi o kustosima i ravnateljima koji slažu program i koliko su uopće zainteresirani za prijedloge suradnji izvan ustanove. Što se tiče godišnjih programa za izlaganje u galerijama, transparentnost ponajviše ovisi o članovima umjetničkih savjeta – u nekim ustanovama članovi umjetničkog savjeta doista biraju transparentno i po kvaliteti, ali postoje i oni savjeti gdje članovi biraju samo svoje omiljene umjetnike, a autori koji nisu prijatelji s članovima savjeta zapravo nemaju šanse za prolazak unatoč kvaliteti svog rada. Takva situacija često može djelovati vrlo destimulirajuće za umjetnike koji i onako, u pravilu, ne mogu osigurati egzistenciju isključivo od svog umjetničkog rada.
Kako je to vani riješeno ili je stanje slično?
Situacija u inozemstvu iznimno varira, ovisno o kojoj je državi riječ. No, prema iskustvima umjetnika koji duži niz godina žive u inozemstvu i to primarno u zemljama zapadne Europe, činjenica je da se više brige vodi o umjetnicima. Adekvatnije su valorizirani i češće plaćeni za svoj rad. Ne smijemo zaboraviti i da vani postoji cijeli niz privatnih galerija koje zastupaju određeni broj umjetnika, a u skladu s time i umjetnički menadžeri, nešto što u Hrvatskoj, unatoč pokretanju nekoliko umjetničkih sajmova u posljednjih nekoliko godina, ipak nije zaživjelo.
Što vas je uopće odvelo u smjeru povijesti umjetnosti? Je li krivac je neka osoba, obitelj, umjetnik.....
Za divno čudo, nema konkretnog krivca. Uvijek sam više voljela društvene predmete, no primarni medij izražavanja oduvijek mi je bio pisanje. Tijekom srednje škole sam razmišljala kako se zadržati u području umjetnosti, ali u to uključiti i pisanje pri čemu se studij povijesti umjetnosti nametnuo kao jedini ispravan odabir. Nikad nisam imala aspiracije postati likovna umjetnica, no imala sam veliku želju svu tu ljepotu, duhovnost, dubinu i auru umjetnosti približiti široj javnosti.
Družite li se s umjetnicima i privatno?
Družim se s nekolicinom umjetnika koje poznajem duži niz godina i koji su mi s vremenom postali prijatelji jer smo kliknuli na više razina i dijelimo iste životne vrijednosti. Često razgovaramo i raspravljamo o aktualnim zbivanjima na sceni, problemima i izazovima s kojima se susrećemo u poslu, a isto tako dijelimo sretne trenutke i uspješne projekte.
Slovenski slikar Marko Jakše kaže kako ima previše kustosa parazita i da je slikar svoj najbolji kustos. Slažete li se makar dijelom s njim?
Mislim da je Marko Jakše htio biti provokativan sa svojim komentarom, te njime dijelom podržava određeni antagonizam koji postoji između kustosa i umjetnika, što mi je osobno iznimno žao jer su naše struke prirodno isprepletene i trebale bi usko surađivati. Ne slažem se s izjavom da je slikar svoj najbolji kustos iz vrlo jednostavnog razloga – slikar apsolutno nikada neće moći objektivno sagledati svoj rad, jer je suviše duboko involviran u njega. Ista situacija je i s glazbenicima, glumcima, plesačima i ostalim vrstama umjetnika. Postoje konkretni razlozi zašto su umjetnici praktičari, a kustosi teoretičari. Osim toga, studiji za oba poziva su iznimno različiti pa tako i naši sudovi, kritike i analize počivaju na drugačijim temeljima i pogledima. Smatram da suradnja kustosa i umjetnika može polučiti izvrsne rezultate ako počiva na međusobnom poštovanju i uvažavanju.
Što vam je sve u planu u 2024. godini?
Osim 50. ZILIK-a, koji je zasigurno najveći projekt na kojem sam predano radila u proteklih godinu dana, u 2024. godini imam dogovorene 23 izložbe diljem Hrvatske od kojih su neke ostvarene u dogovoru s ustanovama s kojima njegujem višegodišnju suradnju, ali su se otvorile i nove suradnje što me izuzetno veseli jer se s njima otvaraju i nove mogućnosti. Među dogovorenim izložbama, jedna samostalna i jedna grupna izložba bi se trebale realizirati i u formi putujućih izložbi. Također, još čekam potvrdu jednog projekta, a ako se on obistini otvorit će mi se mogućnost slobodnog osmišljavanja sadržaja kakvu trenutno imam u organizaciji ZILIK-a.
