Franjo Janeš, zaposlen na zagrebačkom Filozofskom fakultetu gdje poučava studente germanistike, u dvanaest godina objavio je pet romana. Bilo je tu, kako se može pročitati u bilješci o piscu, pseudokrimića, antipovijesnih satira, intelektualnih blockbustera i eksperimentalnih crnohumornih romana. Očito, pisac se poigravao žanrovima, a možda su se i žanrovi poigravali piscem, tko zna. I roman “Petlja”, koji je ovih dana objavio Hena com, a uredio očito najtraženiji i najfluentniji hrvatski urednik Kruno Lokotar, koketira, doduše distancirano, s urbanim krimićem.
Uostalom, roman i započinje tajnovitim i krvavim incidentom čija je žrtva mladić na biciklu Sandro, koji stradava nedaleko od zapuštene obiteljske vikendice u kojoj se svojedobno vatrenim oružjem ubio njegov otac, hrvatski branitelj Petar Stojaković. Ali, “Petlja” nije krimić. Autoru nije cilj otkrivati kako je (i zašto) stradao Sandro i je li u pitanju nevina biciklistička nesreća zbog nepažnje ili sudbine ili prometna nezgoda koju je prouzročio netko sa skrivenim namjerama. Udes na dva kotača samo nas uvodi u priču o dvije obitelji koje imaju svoje svakodnevne probleme, a povezane su time što Sandrova majka Josipa šefuje Ani Uzelac, čiji je automobil viđen u okolici vikendice u vrijeme kada je Sandro teško stradao i pretrpio ozljede opasne za život. Kada Josipa daje otkaz Ani Uzelac, koja sumnja da je nezaposleni suprug vara, a onda se mora boriti i s njegovom remisijskom bolešću (u pitanju je rak) te na brzinu nabavlja novac kako bi potplatila liječnike na državnoj plaći, broj problema samo se uvećava. Na scenu stupaju sveprisutni kamatari, čiji apetiti rastu sa sve većim očajem nesretne Ane, a poseban odnos postoji i između Josipina sina koji je stradao na biciklu i Anina sina Damjana, koji je česta žrtva vršnjačkog nasilja u školi. Djeca mu se nemilosrdno rugaju jer mu je otac Dragan Srbin, nazivajući ga četnikom, što ne može proći bez posljedica.
“Petlja” ima pet poglavlja i svako poglavlje priča drugi pripovjedač uvjeravajući nas u svoju istinu. Ishodište ovog romana je u Domovinskom ratu u kojem je počinjeno ono što je počinjeno. Josipini i Anini muževi bili su na suprotnim stranama zbog svoje nacionalnosti i svojih obitelji. Ratna zbivanja ostavila su trajne tragove, među ostalim i metaforični drveni privjesak baš iz Tibeta koji se zove tibetanski beskrajni čvor. Riječ je o privjesku na kojem je ključeve držao profesor starog kova Žugaj, Hrvat koji je bio žrtva srpske pobune u Hrvatskoj. Baš zbog tog privjeska, koji ima duboko simbolično značenje, radnja u romanu dodatno se dinamizira i omogućava mu kriminalistički zaplet koji skoro završava smrtnom posljedicom. Junaci “Petlje” zapetljani su u svoje biografije iz kojih se ne mogu izvući. Svi su oni u svom životu napravili pogreške i počinili veće ili manje zločine i nepravde zbog kojih se kaju, a to se posebno odnosi na muškarce i njihov mačistički način odrastanja i dokazivanja. A opet, uglavnom nisu bez savjesti, iako autor nije bio pravedan prema svima, pa za neke pouzdano znamo da su spremni na pokajanje, dok je neke druge ostavio u besvjesnom stanju i onemogućio im obranu ljudskosti i dostojanstva. Posebno se to odnosi na Sandra, razbarušenog mladića kojeg na početku romana simpatiziramo zbog uobičajene pobune protiv majčina krhkog autoriteta, da bi nas onda Janeš upoznao i s drugom, krajnje nesimpatičnom stranom njegova karaktera.
Među likovima čiji nam karakter ostaje zamućen je i kostolomac Gero, lik koji bi nam po definiciji trebao biti nesimpatičan, ali to ipak nije. Ukratko, iz “Petlje” bi mogao nastati dobar film noir i svakako bi je trebalo preporučiti nekom domaćem filmašu koji ima afiniteta za mračne postratne priče iz susjedstva. Jer tu su demoni iz prošlosti, tu je sveprisutni lokalni susjed u maskirnoj jakni s oružjem, tu je vikendica u šumi na osami, tu su mladenački hormoni, ali i snažni osjećaji krivnje, a onda i kajanja, a tu su i žrtve i krvnici koje povezuje tibetanski drveni čvor, o čijem značenju i nastanku postoje različita tumačenja. Ta tumačenja, naravno, nije lako niti je moguće interpretirati, i to pogotovo nama zapadnjacima, u što se mudro nije upustio ni autor romana.
