Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Kultura Glazba

Rodna me Moskva umara, punim plućima prodišem tek u Zagrebu

U kompetitivnom društvu teško je biti i skladatelj i pijanist, danas to ne bi bilo lako ni Mozartu i Lisztu
30. studenoga 2019. u 22:43 2 komentara 583 prikaza
Pijanist Andrey Gugnin
Foto: Boris Scitar/Vecernji list/PIXSELL
Pogledajte galeriju 1/4

U nedjelju 1. prosinca u veliku čitaonicu Hrvatskog državnog arhiva još će jednom pohrliti publika na posljednji koncert ovogodišnje sezone pijanističkog ciklusa “Pleyel Svetislava Stančića” umjetničke udruge Cristoforium. Ondje će ih ovaj put dočekati čak dva koncertna klavira slavne pariške tvrtke Pleyel i za njima dvojica virtuoza – Vadym Kholodenko i Andrey Gugnin. Prvi put nakon šestogodišnje stanke, u kojoj su bili zauzeti svojim sjajnim pojedinačnim karijerama, ovi će se pijanisti ponovno sastati i zajedno nastupiti kao iDuo. Obojicu za Zagreb vežu umjetničke i prijateljske veze, a Gugnin je u njemu prije nekoliko godina odlučio i živjeti. Stoga smo uoči ovog koncerta upravo s njim i razgovarali, među ostalim, i o tome kako je biti Rus u Zagrebu. (Napomena: u tekstu smo odstupili od pravopisno ispravne fonetske transkripcije imena dvojice pijanista i priklonili se engleskoj koju koriste i sami umjetnici i organizatori njihova koncerta i pod kojom ih čitatelji mogu pronaći na internetu i društvenim mrežama).

Mia Miljković-Đuzel tri večeri Pijanistička gozba na Diapason festivalu u HGZ-u

Na početku vaše umjetničke biografije kao vrlo važno stoji ime Natalije Smirnove. Tko je ona?

Moja prva učiteljica klavira. Vrlo skromna profesorica klavira i povijesti glazbe u maloj muzičkoj školi pridruženoj jednom privatnom moskovskom liceju. Roditelji su me tamo došli upisati kad mi je bilo sedam godina. O sviranju klavira nisam znao ništa, osim povremenog nabijanja po klavijaturi pijanina mojih roditelja. Na audiciji sam samo otpjevao nekoliko melodija i po stolu otipkao nekoliko ritmova. Pa ipak, na veliko iznenađenje i šok mojih roditelja, Natalija im je odmah rekla da bez ikakve sumnje u meni vidi veliki potencijal za glazbu. A samo nekoliko mjeseci prije toga u jednoj redovnoj muzičkoj školi glatko su me odbili uz preporuku roditeljima da me upišu na udaraljke, što su oni, hvala bogu, odbili. Zato uvijek kažem da je Natalija Smirnova položila temelj onoga što će postati moje zvanje. Ne samo zato što bez nje možda uopće ne bih postao glazbenik nego i zato što je imala urođeni dar da znanje prenese tako da ga osjetite, razumijete i usvojite kao da je oduvijek dio vas. A tu je bila i njezina temeljitost, perfekcionizam i vrlo ozbiljan pristup umjetnosti bez obzira na dob učenika. Sve me je to napunilo vitaminima koji moj glazbeni život i danas čine vitalnim.

Vaša obitelj nije bila glazbenička?

Rođen sam u Moskvi u obitelji sa snažnim znanstveničkim nasljeđem. Moj otac i stariji brat su matematičari, a majka ima inženjersku diplomu, ali specijalizirala se za brigu o tri muškarca u kući, što je za nas bilo dragocjeno. Djed s očeve strane je fizičar, a majčini roditelji bili su seizmolozi koji su u sovjetsko vrijeme imali rijetku priliku putovati u inozemstvo, iako uglavnom u komunističke zemlje poput Jugoslavije, Čehoslovačke ili Kube. Obitelj je bila dio kruga koji se nazivao “inteligencija” u kojem se uvijek silno cijenila klasična glazba i umjetnost općenito.

Da se možete ili morate vratiti u prošlost, biste li ponovno studirali na Konzervatoriju Čajkovski? Smatrate li se izdankom ruske pijanističke škole?

Sigurno bih to opet učinio. Imao sam sreću što sam sreo upravo ljude koje sam sreo i što sam bio dio čitavog lanca događaja koji me doveo do ovog što sam i gdje sam sada. Bez sumnje za to su zaslužni moji učitelji Valerij Kastelski, Lev Naumov i Vera Gornostajeva, sve učenici legendarnog Heinricha Neuhausa. Vjerojatno vam je poznato ime Gornostajeve pošto je ona neko vrijeme bila i učiteljica Ive Pogorelića. Ne znam bih li se nazvao nasljednikom “ruske pijanističke škole”, ali svakako sam ponosan što sam dio njene Neuhausove grane.

Ivan Krpan 15. FESTIVAL HRVATSKE GLAZBE Mladi pijanist Ivan Krpan virtuoznom svirkom oduševio Bečane

Što mislite zašto danas više nema velikih pijanista-skladatelja? Jedan slavni pijanist jednom mi je rekao da voli džez, ali da ne zna improvizirati.

To je vrlo dobro pitanje. Nisam siguran da imam pravi odgovor, ali imam ideju o mogućim razlozima. Mislim da je to dio većeg procesa i tendencija na svim područjima ljudskog djelovanja. U prošlosti su znanstvenici, na primjer, posjedovali univerzalno znanje i nerijetko su istodobno bili matematičari, fizičari, astronomi, pa čak i liječnici. Postajući kroz stoljeća sve dublje i temeljitije, to je znanje, prirodno, znanstvenike počelo tjerati da se specijaliziraju i taj proces nema kraja. Matematičari danas moraju izabrati između desetaka različitih polja samo unutar te znanosti. Slično je i s glazbom. Mozart, Liszt i još kasnije Rahmanjinov bili su dio tradicije u kojoj je skladanje i izvođenje glazbe bilo neodvojivo. I danas ima priznatih skladatelja koji su i briljantni pijanisti, ali da biste uspjeli u današnjem izrazito kompetitivnom društvu, morate izabrati i naporno raditi u jednom smjeru. Ipak, mislim da je vrlo važno za svakog glazbenika da u nekoj mjeri može i improvizirati jer mora biti sustvaratelj glazbe oživljavajući duh spontanog imaginacijskog procesa kroz kakav su bez sumnje prolazili skladatelji kad su pisali svoja djela.

Osim po svijetu, puno putujete i svirate po cijeloj Rusiji. Koliko se ta zemlja danas razlikuje od one u kojoj ste odrastali?

Odrastao sam u devedesetima, a to je bilo prilično teško vrijeme u Rusiji. Siromašno i divlje. Ali ljudi su bili puni nade. Osjećao se izvorni duh slobode, vidjeli ste ljude nasmiješene u iščekivanju promjena i razvoja nabolje. Nažalost, ne mogu reći da se taj duh održao u današnjoj Rusiji, ali mnoge su se stvari na praktičnom polju udobnosti života znatno popravile. Barem u Moskvi i Sankt Peterburgu. Napredak se dogodio i na kulturnom polju. Danas u Moskvi svakodnevno imamo velik broj koncerata u predivnim prostorima, uključujući i nedavno podignutu Koncertnu dvoranu Zarjadje, velike ljepote i zadivljujuće akustike. Moskovsko filharmonijsko društvo razvilo se u zaista moćnu organizaciju koja tijesno surađuje s regionalnim orkestrima i ima poseban program upućivanja mladih umjetnika širom Rusije zahvaljujući kojem sam i ja posjetio mnoga mjesta koja inače ne bih nikad vidio.

Je li se s vremenom mijenjao vaš pogled na ulogu umjetnika, osobito glazbenika u svijetu?

Da, mijenjao se i vjerojatno će nastaviti evoluirati. Moj je pogled u korelaciji s mojim stanjem uma u nekom trenutku i okolnostima mog glazbenog i privatnog života. Ali oduvijek imam ustrajnu vjeru u pozitivan učinak klasične glazbe na život, dušu i um čovjeka, u humanističku ulogu umjetnika koji pomaže ljudima da budu ljudskiji, širokogrudniji i otvorenijeg uma. No sve to ima smisla samo ako umjetnik svoju umjetnost isporučuje iskreno i pošteno, ne odustaje i ne pravi kompromise na račun unutrašnje potrebe traženja onog što je zaista izvorno. U drugu ruku, u posljednje vrijeme sve više cijenim muziciranje zbog samog procesa i zbog svoje unutrašnje potrebe, bez obzira na to što to znači ikome drugome. Shvaćam da do neke mjere uopće nije važno znači li to išta i je li korisno svijetu. Jer, na kraju, kako da uopće sudimo što je nečija uloga u svijetu ako smo svi zarobljeni i sami u svojim oklopima, slijepo opipavajući vanjski svijet petim čulom i vjerujući da je upravo projekcija koju vidimo stvarni svijet oko nas. Osjećam poziv da radim ovo što radim i sjajno je ako to pozitivno utječe i na ljude oko mene. A ako ne, ja ću se opet nastaviti baviti glazbom s istom strašću.

Arturo Sandoval PROMO Legendarni jazz-trubač, pijanist i skladatelj Arturo Sandoval u Lisinskom

Kada su vas prije dvije godine u Australiji pitali za najdraži vam trenutak na pozornici, naveli ste recital u Zagrebu na Pleyelovu klaviru. Što je tako posebno u tim klavirima?

Sjećam se tog intervjua. Dao sam ga još uvijek pod snažnim dojmom recitala na Stančićevu Pleyelu koji nije izblijedio. Još živo pamtim jedinstveni timbar tog klavira, širok raspon boja i silan osjećaj kontrole nad tipkama. Taj klavir ima sposobnost da naglasi i istakne sve što na njemu radite tako da zvuči još bolje od onog što očekujete.

Vadym Kholodenko dugogodišnji vam je prijatelj i umjetnički partner. Od kada se znate i što vam znači četveroručno sviranje u odnosu na solističke nastupe?

I danas se vrlo dobro sjećam prvog susreta s Vadymom. Obojica smo upravo bili primljeni na prvu godinu Konzervatorija Čajkovski u klasu Vere Gornostajeve. Došao sam na upoznavanje u njen stan i tamo ugledao krupnog momka s brkovima. Bio je to Vadym koji je zbog istog razloga došao profesorici. Sprijateljili smo se najprije zbog zajedničke strasti prema kompjutorima i zanimanja za sve digitalno. A kad sam ga kasnije čuo na koncertu studenata naše klase, bio sam doslovno pometen njegovom sjajnom tehnikom i umjetničkom zrelošću. Onda sam u nekom trenutku predložio da pokušamo nešto zajedno odsvirati. Onako, za šalu i zabavu. Kao šaljivu posvetu Appleu nazvali smo se iDuo. A iz toga je nastao dugotrajan glazbenički odnos. Od prvog trenutka imali smo onaj osjećaj sviranja “rame uz rame”, kada intuitivno predviđate kojim će putem vaš partner povesti glazbu i savršeno se s njim slažete. Taj osjećaj pruža veliko zadovoljstvo, utoliko više što smo nas dvojica inače jako različiti glazbenici u pogledu stila i muzičkog razmišljanja. Ali kad zajedno sviramo, onda smo jedan um s četiri ruke. Slijedom toga otišli smo na natjecanje dua u San Marino gdje smo osvojili drugo mjesto, a onda i snimili CD s četveroručnim skladbama Rahmanjinova, Ravela i Debussyja. Silno sam uzbuđen što se vraćamo zajedničkom muziciranju i što se to događa baš u Zagrebu.

Što ćete svirati?

U prvom dijelu skladbe koje smo već svirali, Debussyjevu suitu “Crno i bijelo” i Brahmsove “Haydn-varijacije”, meni osobno najdražu skladbu. Debussyja sam s Vadimom već svirao u Zagrebu prije šest godina na Muzičkom biennaleu, u produkciji dva moderna baleta u HNK, skupa s “Posvećenjem proljeća” Igora Stravinskog u kojem smo zamijenili orkestar. U drugom dijelu sviramo novi repertoar: vrlo rijetko sviran premda krajnje zabavan “Ruski ples” Nikolaja Medtnera, a potom “Simfonijske plesove” Sergeja Rahmanjinova, još jedno orkestralno remek-djelo. Ponekad se ljudi pitaju ima li uopće smisla na klaviru svirati orkestralnu glazbu, pod pretpostavkom da se klavir ne može mjeriti s orkestrom jer očito nema toliko široku paletu boja. Ali, klavir ima i svoje prednosti. Jedna je fleksibilnost, pošto glazba ovisi samo o jednom ili dvojici svirača koji se mogu spontano prepustiti trenutačnom nadahnuću bez opasnosti od raspada koji bi se dogodio orkestru kada bi različite sekcije odjednom odlučile svirati drukčije. Zato je slušanje “Simfonijskih plesova” u verziji za dva klavira jednako zanimljivo kao i original.

Đoković Lola NEODOLJIVA Prekrasnu pijanisticu su povezivali sa Stjepanom Hauserom, a sada je bacila oko na Đokovića

Kholodenko je u Hrvatskoj nastupao već kao tinejdžer. A vi?

Imao sam 24 godine kada sam sudjelovao na Međunarodnom pijanističkom natjecanju Svetislav Stančić i osvojio drugu nagradu, a s njom i priliku da se vratim i održim još nekoliko koncerata u Zagrebu.

I sada pitanje kao i o Pleyelu. Što je u Zagrebu toliko posebno da ste odlučili kupiti stan i ovdje živjeti?

Bila je to ljubav na prvi pogled. Pretpostavljam prilično iracionalna kakve već ljubavi jesu. Pamtim polupodsvjesnu pomisao kako bi bilo divno ovdje imati svoje mjesto prije nego što sam mogao i zamisliti da ću si to moći priuštiti.

Smatrate li Zagreb svojim domom?

Domom možemo smatrati ono mjesto na kojem se tako osjećate, a ja se ovdje definitivno baš tako osjećam. Prilično sam ćudljiva i ponekad čak i depresiji sklona osoba. Ali svaki put kad sletim na “Franju Tuđmana”, kao i prije na Pleso, obuzme me radost zbog osjećaja “napokon kod kuće”. Ali, da me krivo ne shvatite, ja i dalje volim svoju domovinu Rusiju, samo što se ta ljubav pretvorila u odnos “vruće – hladno”. I Moskva je moj dom, tamo sam odrastao, tamo mi je obitelj. Ali u posljednje vrijeme tamo me umara tjeskoba golemog megapolisa, a ukupna atmosfera me živcira i počinje trovati, dok u Zagrebu prodišem punim plućima i osjećam se kao svoj na svome. Zagreb je najuravnoteženije mjesto za život koje znam. Sve imate u pravoj mjeri. A druga važna stvar su sjajni prijatelji, prije svih Danijel Gašparović, koji je i moj agent u regiji, i cijela glazbenička obitelj Janjanin – Vedran, Lana, Mladen i Maja. Oni me smatraju članom obitelji, a ja isto osjećam prema njima.

Kako je biti stranac, osobito Rus u Zagrebu?

Nažalost, još nemam boravište u Hrvatskoj. Prilično kompliciran imigracijski zakon do sada se pokazao nepremostivom preprekom koju još uvijek ne uspijevam svladati.

Tiha patnja Stjepan Hauser zagolicao maštu obožavateljicama: Sviraš gol?

Spora birokracija?

Pa, zapravo i ne. Na primjer, OIB sam dobio vrlo lako kako bih mogao ovdje plaćati porez (smijeh). Jedina i najveća birokratska neugodnost je to što sam u Hrvatskoj, za koju me vežu tako snažni osjećaji, i dalje stranac kojeg svaki put na granici pitaju za razlog dolaska i tako me podsjete na moj status. Iskreno, tada se osjećam baš grozno.

Koja još iskustva imate s Hrvatskom i Zagrebom, nevezano za glazbeničke krugove?

Sigurno neću biti nimalo originalan kad kažem da obožavam prirodu u Hrvatskoj i volim je istraživati. Otoke, na primjer. Svakog ljeta s prijateljima odlazim na Lošinj i Pag. Tamo je veličanstveno. Zauvijek ću pamtiti i prvi doživljaj Plitvičkih jezera. Zato sam ostao iznenađen da mnogi Hrvati tamo još nisu bili i još uvijek ne mogu shvatiti kako je to moguće. Nažalost, primjećujem da ljudi u Hrvatskoj općenito ne cijene dovoljno što imaju i ne shvaćaju koliko su sretni što žive na tako posebnom mjestu. Ali, tako se vjerojatno ponašamo svi kad nešto jednostavno dobijemo i uzmemo zdravo za gotovo. A ima i jednostavnih stvari bezvremenske vrijednosti koje mi ovdje uljepšaju svaki dan. Na primjer, kava s mlijekom ujutro u kafiću do mog stana, nakon što pokupim burek sa sirom u Dubravici.

Kad su vas pitali s koje biste tri povijesne osobe željeli večerati, odabrali ste Nabokova, Beethovena i Teslu. Možete li zamisliti kako bi protekao taj susret?

Posjesti njih trojicu za isti stol moglo bi, zapravo, završiti i kao katastrofa. Uvijek se sjetim priče o prvom susretu velikih ruskih pisaca Nabokova i Bunjina s kojeg su obojica otišli najblaže rečeno razočarani. Zato isto tako lako mogu zamisliti neugodnu tišinu i za stolom na toj večeri iz moje mašte. Nabokov je, doduše, bio vrlo šarmantan i društven čovjek, što se za Beethovena i Teslu baš i ne bi moglo reći. Na kraju, ionako sam prilično uvjeren da su najveći umovi veliki upravo u svojoj usamljenosti poput otoka. 

KiK prosinac
PROMO
Prolistajte novi KiK katalog i ne propustite super popuste!
  • ZLO:

    Ja sam uvik govoria ... ercegovci su od Zagreba napravili čudo. Od malog provincijskog graduljka ... Bandići, Mamići i ostali uglednici BH provenijencije su ga, bogami, dotirali u rang jednog Salzburga.