Smisao, smisao, smisao... svojevrsni je “refren” glazbeno-scenske jednočinke “Svijetleći grad” koja je premijerno izvedena u subotu navečer u HNK Ivana pl. Zajca. Ansambli riječkog kazališta pod ravnanjem Nade Matošević Orešković uložili su veliki trud u izvedbu “muzičke farse zatočenika apsurda”, kako je Ivo Lhotka-Kalinski označio svoje djelo prema libretu Petra Šegedina.S teškim vokalnim linijama odlično su se nosili i u uloge strastveno unosili Robert Kolar, Sergej Kiselev, Voljen Grbac te gošća Nataša Antoniazzo, ujedno inicijatorica koprodukcije Glazbene tribine HDS-a, riječkog HNK i Kulture promjene Studentskog centra u Zagrebu.
Režija Saše Broz, s kostimima Manuele Paladin Šabanović i scenografijom Borne Šercara, nastojala je dati vedrije boje mračnom sižeu i glazbi kojoj nije stalo da se svidi. Štoviše, jedini “pijevni” taktovi su ironijski citati, poruga na račun jednog od nijemih likova, učitelja pjevanja Buonavite koji samo pipa tijela i novčanike učenica željnih slave.“Svijetleći grad” neće postati repertoarno djelo, ali pohvalu zaslužuje iskorak opatijske Glazbene tribine u kazalište. Ipak, jubilarno pedeseto izdanje nekada najvećeg jugoslavenskog okupljališta skladatelja, izvođača, muzikologa, studenata, novinara i publike moglo je u četiri dana ponuditi tek oskudnu retrospektivu i postaviti pitanje kako i kamo dalje, tražeći i u ovom apsurdnom vremenu smisao, smisao, smisao...
