Bože mili, kako je Hrvatska jedna fina i nadasve kulturna zemlja! Takvom se barem u subotu ujutro činila s njujorške Pete avenije, s petoga kata slavne draguljarnice koju čitav svijet zna pod imenom Tiffany.
Baš kao i kultni film iz 1961. godine, tako se i događaj, koji se na tom luksuznom katu najluksuznije avenije dogodio u subotu, zvao "Doručak kod Tiffanyja". A s tim se kompanija Tiffany & Co. baš i ne razbacuje. Štoviše, kako mi je rekao izvršni potpredsjednik tvrtke Jon King, priređuje ih svega jednom ili dvaput godišnje, u vrlo posebnim prigodama.
Poseban razlog i povod ovom koliko ukusnom, toliko otmjeno decentnom doručku, koji je počeo grickanjem u medu pržene slanine, bio je violinist Julian Rachlin i festival "Rachlin & Friends" koji će se ove godine 12. put održati u Dubrovniku.
Uz tako sjajnog ambasadora kao što je Rachlin, izvrsnu je priliku da govori o Dubrovniku pred biranim visokim njujorškim društvom dobio i gradonačelnik Andro Vlahušić. Govor na tečnom engleskom odavao je čovjeka od kosti prožetog brigom za kulturu, a osobito za klasičnu glazbu. Dubrovnik je, naravno, usporedio s dragim kamenjem kakvim se bavi Tiffany i koje nije ništa bez duše koju mu daju ljudi svojom ljubavlju i pažnjom.
Budući da smo kolegica Jureško-Kero i ja imali čast sjediti za središnjim stolom s gospodinom Zarinom Mehtom i njegovom suprugom, mogu posvjedočiti kako je i direktor Njujorške filharmonije (i brat slavnog dirigenta Zubina) bio također dirnut govorom. A premda ga hrvatski konzul u New Yorku Marijan Gubić baš i nije najrazgovjetnije pročitao, mnoge je, a naročito Rachlina, dirnulo i pismo predsjednika Josipovića. On je između Pete avenije i Straduna vrlo poetično povukao Mjesečevu rijeku, očito u dosluhu sa skladateljem Berislavom Šipušem, koji je na Rachlinovu zamolbu napravio romantičan aranžman Mancinijeve teme "Moon River" iz "Doručka kod Tiffanyja".
Rachlin nije propustio istaknuti i pohvaliti hrvatske skladatelje – političare dok je najavljivao premijeru ovih nota iz pera zamjenika ministrice kulture, a publici se vrlo svidjela Rachlinova izvedba u kojoj su sudjelovali i pijanist Inon Barnatan i violončelist Carter Brey. Bio je to dodatak kratkom koncertu na kojem se još sviralo Beethovena i Schuberta, te krajnje tešku Waxmanovu Carmen fantaziju.
Nadamo se i želimo da nešto od sve te otmjenosti, finoće, kulture, lijepih riječi i gostoljubivih obećanja preživi i put do Hrvatske. Kada se znamo ovako lijepo pokazati u svijetu, što ne bismo takvi bili i kod kuće?
