Na prijelazu 70-ih godina prošlog stoljeća u 80-e uređivačka politika diskografa na ovim prostorima znatno je kaskala za dinamikom kojom su se događaji izmjenjivali u svjetskoj glazbi. “Never Mind” Sex Pistolsa nikada se u nas nije pojavio na pločama kao licencno izdanje, Ramones su do sredine 80-ih bili zastupljeni s jednom jedinom pjesmom (“Rockaway Beach” na izvrsnom soundtrack albumu “That Summer!”, na kojoj je odgojena prva generacija domaćih punk/novovalovaca), prva objavljena ploča The Clasha bio je “London Calling”, Stranglers su počeli kapati od “Black/White”, nekim se čudom pojavio “Eternally Yours” The Saintsa... ... S obzirom na takav crno-bijeli svijet licencne diskografije, možemo reći da je punk/novi val, zapravo, vrlo rano došao u Hrvatsku. Već u 1978. svu silu punkerske sviračke i vizualne provokativnosti na domaći način pokazali su riječki Parafi i zagrebačko Prljavo kazalište. Kazalište je iste godine već i objavilo nastupni singl “Televizori”, a godinu dana kasnije i svoj glasoviti singl “Moj je otac bio u ratu”, dok je Paraf objavio singl “Rijeka” u kojem na “posuđene” gitarske fraze “Chinese Rocka” pjevaju da je Rijeka zaražena, “zarazila je šminka, zarazio je Trst”.
Punk himnu stvorili hipiji
Proces pankerizacije domaće scene glupo je, a i nemoguće, gledati izvan konteksta odnosa u tadašnjoj Jugoslaviji. Za shvatiti to dovoljno je citirati Štulićev stih iz nastupnog singla “Balkan”: “brijem bradu i brkove da ‘ličim na Pankrte”. A nakon što je Džoni obrijao bradu i brkove, dobro znamo što je bilo. Ako smo svjesni njegove ljubav prema sevdahu, tko zna što bi bilo da je te noći 1978. godine, umjesto na slavni koncerta Pankrta u zagrebačkom SC-u, nakon kojega je počeo ubrzano prekrajati svoju obilnu pjesmaricu i pisati pjesme kao što je Iggy Pop, otišao poslušati Safeta Isovića. Vjerojatno bi bio veći od Halida, ali to je i ovako, nije li?
Slovenija je od svih republika bivše Jugoslavije najbrže prihvatila punk, a vjerojatno je bila i jedina u kojoj je on postao dominantna rockerska scena. Mala, ali snažna oaza koja im je uspješno parirala bila je riječka scena, dok je Zagreb u to vrijeme bio više pod djelovanjem novoga vala u širem smislu. Nekoliko je stvari pogodovalo slovenskom primatu u punku: vjerojatno blizina Italije, gdje su se friško mogle kupovati ploče i ići na koncerte, a vjerojatno važnija pogodnost bila agilnost ljubljanskog Radija Študent i njegovoga urednika/promotora Igora Vidmara. Koji god razlozi bili, Slovenci su naprosto uvijek bili napredniji za punk i njegove rukavce u rasponu od Pankrta do Laibacha. Toliko su napredni da su njihovi hipiji radili bolje i značajnije punk stvari od pankera po drugim republikama. Pretjerivanje? A koja je najrasprostranjenija punk stvar do danas na ovim prostorima ako to nije “Novo vrijeme” Buldožera?
Ono što je kompilacija “Paket aranžman”, s trolistom beogradskih bendova (Električni orgazam, Idoli, Šarlo akrobata), bila za rađanje puno šireg novoga vala i spone Zagreb-Beograd - pri čemu je “Zlatni papagaj” El Orga bio prototipni punk - to je slovenska kompilacija Novi punk val (1978-80)” bila za širenje punk scene. Na njoj se pokazalo da s izuzetkom Pankrta, hrvatski bendovi čak šiju Slovence na području koje je smatralo njihovim. Pored Kazališta i Parafa, na tom su albumu zabilježene snimke riječkih Termita s himnom “Vjeran pas” koja, na žalost, nikada nije uspjela izaći iz ograničenih kultnih okvira, iako je dvaput snimljena (drugi put u verziji Leta 3) i ima sve karakteristike pjesme koja može pokretati mase na isti način na koji je “Novo vrijeme” nedavno iskorištena u kampanji predsjednika Josipovića.
Debi albumi Prljavog kazališta (Prljavo kazalište, 1979.) i Parafa (A dan je tako lijepo počeo, 1980.), nastavili su uspješne početke najavljene singlovima. Glazba je bila sirova i žestoka, a tekstovi su se više oslanjali na ironiju nego na izravnost (“Sretno dijete”, “Narodna pjesma”), što je, u konačnici, uvijek u umjetnosti i davalo bolje rezultate. Čuvari morala i socijalističkih tekovina društva iz tzv. komisije za šund oba su albuma proglasili šundom, što je značilo veću cijenu u dućanima. Ali, možda neke stvari treba realnije gledati - etiketa je omogućila da albumi uopće budu objavljeni. Kompromis koji bi povijest odobrila.
Punkersku orijentaciju Kazalište je protestno su izrazilo na legendarnom ovitku albuma, koji prikazuje izrezani jezik i usta probijena zihericom, zaštitni znak „Rolling Stonesa“, što je trebalo značiti da će nova estetika pregaziti „ostarjele“ hipije. Taj je gard u povijesti debelo demantiran, barem kada su Stonesi u pitanju, pa i od samih Prljavaca koji su zapravo bili fanovi Stonesa.
Novo vrijeme, još veće...
S izuzetkom regionalne, jugoslavenske velesile „Bijelo dugme“, glazbena scena bivše države svodila se do pojave punka na više ili manje pop kompromisere neuvjerljivo zavijene u odore hard rocka, sympho-rocka i boogie-woogieja. S pojavom novoga zvuka nekima od njih potopljene su sve šanse da više postanu relevantne pojave na rock sceni (Dado Topić), ali neki su dobili novu dozu energije. Štoviše, i mi smo svoje hipije za punk utrku imali - Parni valjak. Oi oi! Vjerovali ili ne, u singlu „Ulične tuče“ iz 1979. nekadašnji boogie-woogie hipiji gotovo da su, nakon naprednih aranžersko-produkcijskih zahvata Ivana Pike Stančića (koji u pjesmi urla oi-oi), anticipirali pojavu oi-punka u svjetskim razmjerima; naime, tek će godinu dana poslije Valjka britanski sastav Cockney Rejects snimiti glasoviti singl „Oi Oi Oi“ po kojemu će pokret dobiti naziv. Općenito, koliko god to nekome blasfemično zvučalo, “Ulične tuče” zvuče tako da je pjesma mogla biti skinuta s prvog albuma Clasha. Oprostite ako vam je na trenutak pozlilo.
Kao i u svijetu, punk je imao svoje vrijeme trajanja; “pravi” su Parafi potrajali jednu ploču, Kazalište se već s drugim albumom još zrelije integriralo u novi val i ska (što je bilo potom, to nećemo spominjati), Termiti, na žalost, nisu ni došli do albuma (naknadno su okupljene snimke na albumu “Lp ploča Vjeran pas”), a ostali su ostali na razini zanimljivih epizoda u priči koja će do danas dobivati svoje nastavke u pojavi Satana Panonskog (ali više po pojavnosti, nego po samoj glazbi), KUD Idiota, Leta 3, Hladnog piva i današnjeg Diskurza.
Najveći je paradoks u tomu što su punk i novi val kao urbani pokreti poticale pomake u društvu, a otkako su promjene došle urbani duh i kultura i cjelini bore za svoj opstanak. U “ulične tuče” sada klince neko još jače ludilo vuče. Da Buldožer sada rade svoju pjesmu, pjevali bi “novo vrijeme, staro stanje, novo vrijeme, još veće sranje.”
ovo je najbolji tekst koji sam nakon dugo vremena čitao o domaćoj glazbi uopće. skoro cijeli svoj život znam za valjkove ulične tuče ali nikada nisam o njoj razmišljao na takav način. očigledno se već tada dalo naslutiti da će biti manje ljige od kazališta :-)